Thursday 21 March 2019

Džodžo Mojes - Zauvek moj dragi


Izdavač - VULKAN IZDAVAŠTVO

“Uživam u tome što svakog dana mogu iznova da osmišljam ko želim da budem.”

Posle depresije i u sred ljubavi kad je konačno otvorila svoje srce da opet zavoli, život Luizu Klark odvodi u Njujork. Novi posao asistenta Agnes, poljakinje udate za bogataša Leonarda Gopnika.
Limuzine, glamurozan život, balovi i mnogo tajni koje saznaje u ovoj porodici promeniće Klarkovoj tok života.
Nedostaje joj Sem, ali veze na daljinu ne uspavaju uvek, naprotiv. Još je teže održati ih kada se u njegovom životu pojavi nova zgodna koleginica, a u njenom neko ko mnogo podseća na Vila koji joj je još uvek u mislima.

“Zatvarala sam se godinama Seme. Govorila sebi da mi je potrebno da se osećam bezbedno. A sad... pa, sad pretpostavljam da mi je potrebno da forsiram sebe. Moram da znam za šta sam sposobna i da ne gledam na dole.”

Luiza i njen jedinstveni stil oblačenja odvode je u jednu vintidž prodavnicu gde otkriva dragulje garderobe koji su baš po njenom ukusu i to je jedna od stvari koja će joj sasvim magično promeniti snove.
Jedna starija gospođa i njen pas će baš njoj otvoriti srce i vrata doma kada joj se čitav svet bude rušio.
Jer ponekad, nešto što i ne znamo o sebi čeka nas odmah iza ugla, i kad se sudarimo sa takvim slučajnostima, treba da ih zagrlimo, umesto da samo protrčimo pored njih.

“Samo preguraj dan, rekla sam sebi. Ako me je život nečemu naučio, bilo je to da će se odgovori uskoro sami naći.”

Dok nisam srela tebe je knjiga koju i dan danas obožavam.
Drugi deo, Posle tebe mi je nekako bila mlaka i siva.
Zauvek moj dragi mi je opet otopila srce, Lu i njene žuto-crne čarape na pruge su tu i njena vedrina, upornost i romantična strana su u punom sjaju.
Promene, želja da konačno otkrije ko je i šta samo ONA zapravo želi da bude, tako sama u Njujorku bez porodice i prijatelja, padovi i ustajanja... sve to čini ovu knjigu posebnom.

“Zar su ti ljudi takve budale da ne mogu da izađu na kraj s nekim ko se ne oblači kao oni? Zašto moraš da se pretvaraš da si neko ko nisi? Želiš li da budeš jedna od onih žena?”

Lu mi je omiljena ženska junakinja iz svih knjiga koje sam do sada pročitala.
Jer ona nosi snažnu poruku da nije bitno koliko godina imate - uvek možete da se oblačite kako želite i da ne marite šta ostatak sveta o tome govori.
Da je u redu biti osoba koja se srcem prepušta drugima, ali da uvek dolazi trenutak kada je vreme za ostvarivanje ličnih snova.
Da neki ljudi ponekad odlaze i da onda patimo - koliko god da je potrebno, ali da je važno da na kraju stresemo prašinu sa sebe i da ustanemo.
Da je detinje srce nešto najlepše što postoji kad se zadrži u nama i kada odrastemo.
I naposletku, da ljude koji gaze preko mrtvih za mrvicu koristi treba pustiti da to rade i ne upadati u tu zbrku, već polako nastaviti dalje jer je najbitnije da budeš srećan i na tom putu dok ostvaruješ svoje snove. Možda ide sporije, ali je pošteno, a srce ostaje na mestu.

“Nemoj to govoriti, u redu? Ne pominji potencijal. Snishodljivo je i uvredljivo i... Pa, ne želim da mi to ikada više kažeš. Ikada. U redu?”

Kraj je onakav kakav treba da bude i mislim da je ovo savršen završetak jedne ovakve priče.
Iskreno se nadam da će snimiti  filmove i po nastavcima.

“Čitavog života brinula sam o drugima, uklapala se u njihove potrebe i želje. U tome sam dobra. Počinjem to da radim i pre nego što shvatim šta činim. Verovatno bih to uradila i sa tobom. Ne znaš koliko silno u ovom trenutku želim da kupim kartu i budem sa tobom.
Ali ovih poslednjih nekoliko meseci nešto se sa mnom desilo. Nešto što mi ne dozvoljava da to uradim.”

4,5 zvezdice jer mi i dalje nedostaje Vil sa svojim mudrostima o životu.

“Nekada davno živela je jedna devojka iz malog mesta u malom svetu. Bila je savršeno srećna, ili je barem govorila sebi da je srećna. Kao i mnoge devojke, volela je da isprobava različite izglede, da bude neko ko nije bila. Ali kao i suviše devojaka, život ju je polako lomio i ona se naposletku, umestu da otkrije šta joj zaista odgovara, prerušila i sakrila one delove sebe koji su je činili drugačijom. Neko vreme je dozvolila da je svet udara, a zatim je odlučila da je bezbednije da ne bude to što jeste.
Mnogo je verzija nas samih, i mi možemo da odaberemo koja ćemo biti. Nekada davno, mom životu je bilo suđeno da se meri najobičnijim koracima. Naučila sam mnogo toga od čoveka što je odbio da prihvati verziju sebe koja mu je bila preostala, i starice koja je, sasvim suprotno, videla da može da se preobražava čak i u trenutku kada bi joj svi rekli da joj više ništa nije preostalo.
Imala sam mogućnost izbora. Bila sam Luiza Klark iz Njujorka ili Luiza Klark iz Stortfolda. A mogla je tu biti i jedna sasvim nova Luiza, koju još nisam upoznala. Ključno je da to ne mogu da odluče drugi i prikuju vas kao leptira u staklenoj kutiji. Ključno je da znate da uvek možete ponovo da izgradite sebe.”

Fredrik Bakman - Brit Mari je bila ovdje


Izdavač - NOVA KNJIGA

“Ako stojiš na balkonu nikada nisi usamljen, svuda su automobili, kuće i ljudi na ulicama. I među njima si, a opet nisi. To je najbolje od svega.”

Brit Mari ima 63 godine, voli cveće, balkone, sodu bikarbonu (jer soda bikarbona sve rešava), faksin (samo to sredstvo za prozore je dobro ako nju pitate), uzrečica joj je jedno kratko ha kad se nešto ne razume i voli da je sve čisto i na svom mestu.
Posle 40 godina braka odlučuje da se razvede jer je muž prevario i da potraži posao. Posebne veštine nema, ali je odlučna i odlazi na biro za zapošljavanje. Uporna, kakva jeste, dobija radno mesto u Borgu gde je gotovo sve zatvoreno zbog finansijske krize. Preostala je picerija i fudbal.
Brit-Mari ne voli ništa od toga, ali joj život donosi gomilu dece, ljudi koji su siromašni ali imaju dušu i posao fudbalskog trenera.

“Teško je reći kad ljubav procvjeta. Jednog dana se samo probudiš i tu je. Isto je i kada uvene. Jednog dana je odjednom prekasno. I tom smislu ljubav ima dosta zajedničkog sa cvijećem na balkonu. Nekako ni soda bikarbona ne pomaže.”

Sa likom Brit-Mari se prvi put srećemo u Bakmanovom romanu Moja baka vam se izvinjava i već tad je bilo nemoguće da vam ne privuče pažnju sa svojim pravilima. Ako ste se čitali tu knjigu i ako ste se pitali zašto je tako čudna i gde se uputila, ovde se nalaze svi odgovori.

“Mnogo je toga što ne znaš o osobi dok ne postaneš ona. Za šta je sposobna. Kakvu hrabrost poseduje.”

Žena koja je 40 godina brinula o suprugu, njegovoj deci i njegovim poslovnim sastancima, naučila je da se oslanja samo na neka svoja pravila. I ona se tih pravila čvrsto drži. Sve mora da bude čisto, pristojni ljudi ručaju u 12h, a večeraju u 18h. Pristojni ljudi nikada ne nose izgužvane košulje, imaju lepe frizure, čiste prozore, ne šetaju sa svakim a posebno ne noću... jer ako prekrši nešto od toga, šta će svet da kaže?!
Ha!
Da, ona živi po tom sistemu.
A onda su u njenom životu odjednom deca, koja imaju samo fudbal i prljavu loptu. Baš ta deca će joj smekšati srce. Potom i Sven, policajac koji se udvara gotovo stidljivo.
Jedna žena u invalidskim kolicima.
Druga žena koja je slabovida i koja voli da pije.
I ona najvažnija iz biroa za rad koja joj je pronašla to radno mesto.
I jedan stariji brat kome je život nepravedno natovario breme na leđa.

“Moja majka je radni vijek provela u socijalnoj službi. Uvijek je govorila da usred svog tog sranja, od sve te grozote, desi se priča koja te obasja kao sunce. I zbog toga sve ostalo vrijedi.
Ti si moja osunčana priča Brit-Mari.”

Ovo nije samo priča o Brit-Mari i njenom putu, već je delić srca svakoj stanovnika Borga utkan u ovu knjigu. Njihove nesreće, sreće, tragedije, ljubavi, boli, suze i osmesi.

“Ali Bog, znaš, taj ti je slab račundžija. Dijeli srčke i kome treba i kome ne.”

Saznaćete ponešto o Parizu, o rasporedu večeranja jednog pacova, o tome šta znači kad neko navija za određeni tim, o tome kako izgleda odrasti bez roditelja, ili kako je kada niste dete miljenik i kad niko ne veruje u vašu sposobnost.
Saznaćete i koliko čisto srce i lepa reč mogu da promeni stvari kad se spoji sa upornošću.
A sasvim sigurno, shvatićete da neki ljudi samo nose maske džangrizala jer ne znaju drugačije ili da bi se zaštitili od sveta.

“Ne bi trebalo da budeš sama. Velika je šteta za nekog ko ima tako lijepu frizuru da nema nikoga.”

Ja sam jedna od onih koja obožava Bakmanove knjige.
U svakoj me je nasmejao bukvalno do suza da bi me na kraju svojim pisanjem “poklopio” onim teškim suzama tuge.
A to volim u knjigama, da svaka emocija koju izvuku iz mene bude do suza.
Tako da, velika preporuka za svako slovo koje ovaj čovek napiše.
Mene je još Uve “kupio” i od tad se radujem svaki put kada uzmem njegovu novu knjigu u ruke.

“Ali, kada je osjetila da će pasti, pronašla je snagu da se uspravi. Jer žene kao što je Brit-Mari to čine, kada moraju, pronalaze snagu zbog drugih.”

Snimljen je film i Laguna će takođe uskoro prevesti ovaj emotivni rolerkoster od knjige.

“Kada se zađe u izvjesne godine, gotovo svako pitanje koje čovjek sebi postavlja svodi se na jedno: Kako da živim svoj život?”

5 zvezdica

“Ljudi bol i očaj doživljavaju na različite načine, ali bol joj je bio najjasniji kad neko ne može da jede.”