Monday 27 June 2016

Hester Jang - Cvetovi tame


Izdavač - Vulkan izdavaštvo

„Ne mogu tačno odrediti trenutak u kome prelazim preko. To pristiže polako: zavodljiva tama, moje lice i udovi se rastavljaju u nečem mekom i bez težine. Potom se svest širi kroz mene poput kofeina. Moja čula ožive.”

U njenom životu ljudi nikad nisu bili pouzdan izvor sreće, jer su je ili lagali, napuštali i ostavljali, ili umrli. Ona je žena koja ima izvanrednu karijeru, ali nema dobar društveni život i porodicu. Nakon iznenadne smrti svog trogodišnjeg sina Šarlot Kejts više nije sigurna u svoj posao. Ova mlada žena koja više ne želi da razmišlja i da se seća gubitka odlučuje da svoju tugu prepusti lekovima za spavanje. Ali šta se desi kada joj jedno veče u san dodje nepoznata osoba, dečak, kojeg Šarlot oseti i pre nego što ga ugleda? Ko je taj nepoznati mališan koji traži njenu pomoć? Da li je on stvaran ili je glavna junakinja upala u uvrnutu apstinencijalnu krizu?  

„Nema ničeg neprirodnog nego da izgubite dete. Čak ni razgovor s mrtvima nije neprirodniji od toga.”

Može li stvarno ova povređena žena pomoći dečaku koji je mrtav već trideset godina? Može li ona neporecivi verovati u jednu viziju?
Ovaj san odvešće Šarlot na jedno putovanje koji će prihvatiti samo da bi pobegla od celog sveta, ali šta ako na američkom jugu opet pronađe ceo svoj svet? Ovo putovanje sa ciljem odvešće je na veliko imanje imućne porodice Devo, koja je pre trideset godina izgubila svog člana porodice,I tamo će upoznati jednog muškarca koji deli zajedničke grozne životne povrede kao Šarlot. Može li naša glavna junakinja rešiti misteriju staru trideset godina i hoće li iznenadna ljubavna romansa uspeti pronaći svoj put u ovoj zamršenog priči? I mogu li mrtva deca postaviti klopku živima, kako bi ih doveli na usamljena mesta sa zlim namerama, ili stvarno trebaju nečiju pomoć? 
Autorka na jedan veoma dobar i hipnotišući način krije odgovore na pitanja, ali kada ih budete dobili znajte da ništa ot toga nećete očekivati kao što nisam ni ja. Ovaj izvanredan triler mene je u početku zavarao tim čudnim, veoma dobrim opisanim snova, koji su sa sobom nosili jezu i strah, i davali lažnu nadu da se u ovom trileru krije jedna fantasy priča. Ovo je jedna od onih knjiga koja vas tera da čitate. Ona u vama budi znatiželju tim tamnim, gotovo realno opisanim snovima, zbog kojih se nisam odvajala od knjige, a ni kreveta. Ali ovaj triler ne krase ti čudni snovi, već dobro zamršena priča u kojoj se prepliću jedno prijateljstvo, mračne tajne bogate porodice i istina sakrivena već trideset godina. Trenuci koji su me bližili kraju knjige i kada sam polako otkrivala istinu bili su jedni od onih koji su me izbacili iz takta i odneli moju sabranost zajedno sa pameti. Ti trenuci kraja bili su takođe razlozi mojih suza koje nisam mogla da zaustavim. Takođe ovaj neverovatno dobar triler krasi jedna prelepa ljubavna romansa dvoje odraslih osoba, koje će u ovoj tami pronaći spas sa svojim povređenim osećanjima. 

„Osećam da imamo sve delove slagalice, samo ih stalno slažemo na pogrešan način. “

Recenzija by Dragana Stojanović
 

Džodžo Mojes - Posle tebe


Izdavač - Vulkan izdavaštvo

Pre svega, moja recenzija za knjigu Dok nisam srela tebe nije napisana... A i svaka reč bi verovatno bila suvišna. Plakala sam, smejala sam se, uživala u ljubavi glavnih junaka, rastužila se, ali sam razumela Vila jer sam želela da ga razumem. To je to. Samo to treba da znate.
E sada mogu da pređem na recenziju knjige Posle tebe.
Ako još niste pročitali prvi deo, prestanite sa čitanjem SAD. 

Gde je Luiza? Šta radi posle Vila? Da li joj nedostaje? Da li je pronašla sebe? Da li se opet zaljubila? Da li putuje?I još mnogo pitanja o kojima su mnogi razmišljali nakon završene poslednje stranice knjige Dok nisam srela tebe.
I ja sam htela da znam, ali sam se plašila da u nastavku neću dobiti odgovore kakve sam želela, da me neće dotaći, da neću osetiti i doživeti sve one likove na isti način i, naravno, plašila sam da bez Vila neće biti isto.

''U tim prvim mesecima osećala sam se kao da sam izgubila zaštitini sloj kože - sve sam osećala snažnije. Budila sam se smejući se ili plačući, i sve što bih videla, činilo mi se, gledala sam bez filtera. Jela sam novu hrana, hodala nepoznatim ulicama, razgovarala sa ljudima na jeziku koji nije bio moj. Ponekad mi se činilo da me on progoni, kao da sve posmatram njegovim očima, činilo mi se da čujem njegov glas u ušima.
Kako ti se ovo čini, Klarkova?
Rekao sam ti da će ti se dopasti.
Jedi. Probaj. Hajde.''

I da, moji strahovi su se ispunili.
Luiza cupka u mestu, radi u propalom kafiću i ne bori se za sebe. Pokušava da izađe na kraj sa osudama okoline i pogledima koji joj govore da nije učinila sve za Vila i da je i ona kriva jer je on izabrao smrt.
Ne živi, već preživljava, dani su joj isti dok jednog dana ne padne sa krova svoje zgrade, onda se sve polako menja.
Kreće na sastanke gde razgovara o svom gubitku, upoznaje bolničara i uz njega će joj srce opet zatrepereti, pokušava da pronađe bolji posao i nailazi na jednu mladu devojku Lili koja će joj zadati mnogo briga, ali će joj uvek izlaziti u susret i pokušaće da joj pomogne na sve moguće načine. Ko je devojka, neću vam reći da ne pokvarim čitanje.
Da je ovo samo jedna od knjiga Džodžo Mojes, a ne nastavak knjige Dok nisam srela tebe, ova knjiga bi mi se dopala, zaista. Ali ovako mi je falilo nešto, drugačija radnja, više Luizinih osećanja... Nekako mi je sam zaplet bio nešto što je već toliko puta viđeno i malo naporno.
Lili me je nervirala, nisam mogla da se povežem s njom, njena porodica mi je išla na živce.
Bolničar Sem je uneo malo vedrine u knjigu, ali ne dovoljno da bi se celokupan utisak poboljšao. 

''Želim da mu kažem.
Želim da mu kažem da ne znam šta osećam. Želim ga, ali se plašim da ga želim. Ne želim da moja sreća u potpunosti zavisi od tuđe, da bude talac sudbine koju ne mogu da kontrolišem.''

Sviđa me se što je Mojes ubacila problem osude u knjigu. Ljudi moraju da shvate da nemaju apsolutno nikakvo pravo da sude drugima. Za promenu, većina bi mogla da otvori um i da pokuša da RAZUME umesto bacanja besmislica po ljudima koji imaju već dovoljno svojih muka. Ali osuda je lakša, za razumevanje je potrebno i razmišljanje koje većini ne ide od ruke.

''A ono što učimo deleći svoja sećanja i tugu i sitne pobede, jeste da je u redu osećati tugu. Ili se osećati izgubljeno. Ili biti ljut. U redu je sećati se mnogo toga što drugi ljudi možda neće razumeti, i to poprilično dugo. Svako ima svoj put. Ne sudimo.''

Tu je feminizam, što je sjajno, ali... Dođavola, nisu baš sve feministkinje dlakave, neke se depiliraju iako viču i brane ženska prava iz petnih žila, uključujući i mene.
Stil pisanja - mislim da Džodžo može da smisli najgluplju radnju i da bih opet uživala u poglavljima koje ispisuje. Knjiga je depresivna i mračna, ali se opet lepo poigrala sa rečima i uspela da uklopi sve to.

''Depresija ume da bude strašno teška. I ne pada teško samo onome ko pati od nje.''

Sve u svemu, od mene 3.5 zvezdice.
Nisam u potpunosti razočarana, relativno brzo sam pročitala knjigu, preporučujem je svima koji žele da saznaju šta se dogodilo posle njega, ali nemojte da očekujete previše od ove knjige. Neke priče možda ne treba da dobiju nastavke, da ne pokvare magiju.

"Osamnaest meseci. Osamnaest punih meseci. Kada će biti dosta?“, kažem tami. I evo ga – osećam ga kako ponovo vri u meni – neočekivani bes. Pravim dva koraka, gledam u svoja stopala. „Jer ovo mi ne liči na život. Ne liči ni na šta.“
Dva koraka. Još dva. Noćas ću otići samo do ugla.
„Nisi mi dao prokleti život, zar ne? Ne baš. Samo si uništio onaj stari.
Razbio ga na sitne komade. Šta da radim s onim što mi je ostalo? Kada ću se osećati kao da…“ Pružam ruke, osećam hladan noćni vazduh na koži i shvatam da ponovo plačem. „Jebi se, Vile“, šapućem. „Jebi se, zato što si me ostavio.''

Recenzija by Kristina Prodavnica snova