Sunday 17 March 2019

Džejms Elroj - Moja mračna mesta


Izdavač - LAGUNA

“Živeo sam u dva sveta. Mojim unutrašnjim svetom vladale su kompulsivne fantazije. Spoljašnji svet mi je često samo smetao. Nikada nisam naučio da odvojim probrane misli i sačuvam ih za trenutak privatnosti. Moja dva sveta bila u neprestanom sukobu.” 

1985. godine Džin, Elrojeva majka je ubijena. Silovana je, a potom zadavljena je najlon čarapom.
Slučaj nije rešen, ubica nikad nije pronađen.
Nakon njene smrti, desetogodišnji Elroj odlazi da živi kod oca, iako sa majkom nikada nije bio preterano blizak, iako je naterao sebe da zaplače kada mu je policija saopštila da nje više nema... njega godinama muči ko je krivac.
U mladosti je bio zavisnik i sitni kriminalac koji je misli o ubistvu nosio u sebi, upravo to ga je inspirisalo da počne da piše krimi knjige.
A 1994. godine zajedno sa inspektorom Stonerom pokušava da reši slučaj ubistva Džin.

“Roditelji više nisu bili u stanju da civilizovano razgovaraju. Odbijali su da razmenjuju reči bez obzira na okolnosti.”

Ovo je istinita priča puna detalja o ovom slučaju, kao i o mnogim drugim sličnim gde su žene bile ubijene i silovane.
Ponekad, krivci su privedeni pravdi, dok ponekad nažalost to nije slučaj.
To je ono što mi se dopalo - detalji, ispitivanja, brutalnost koja je prisutna u ovom svetu i koja nam otvara oči koliko ljudi mogu biti surovo.
Ono što mi se nije dopalo jeste nepotrebno razvučena radnja i sam stil pisanja koji je pomalo čudan.
Elroj negde i kroz pisanje “zrači” agresijom i negativnošću koja je nafilovana njegovim egom, što je takođe malo naporno za čitanje.
Ali uprkos tome, ne mogu da kažem da mi knjiga nije držala pažnju jer jeste i čitala sam je kad god bih ugrabila malo sobodnog vremena.

“Blesave buntovne devojke nemaju mnogo mogućnosti pred sobom. Život daje prednost blesavim buntovnim dečacima. Blesave buntovne devojke izazivaju odbojnost ili privlače neželjenu pažnju. Njihova igra je uperena protiv velikog sveta koji ih ignoriše. Ponekad pogrešan muškarac naleti na njihovu predstavu u savršenom trenutku.
Stouner je otkrio da muškarci ubijaju žene zato što svet to ignoriše i prihvata.”

Stouner mi je bio tračak svetlosti u ovoj stvarno mračnoj istinitoj priči.
A to mu je verovatno bio i zadatak.
Sam kraj je... onakav kakav jeste u životu.
Ne sviđa mi se, ali istina se ne menja kao fikcija, tako da na to pisac nije mogao da utiče.

“Odmah je otkrio ponešto o ubistvima. Shvatio je da je muškarcima za ubistvo potrebno mnogo manje nego ženama. Muškarci ubijaju zato što su pijani, drogirani ili besni. Muškarci ubijaju za novac. Muškarci ubijaju zato što se pred drugim muškarcima osećaju kao pičkice.
Muškarci ubijaju da impresioniraju druge muškarce. Muškarci ubijaju da bi posle mogli da se hvale i pričaju o tome. Muškarci ubijaju zato što su slabi i lenji. Ubistvo zadovoljava njihovu požudu za trenutkom i svodi mnoštvo mogućnosti na samo nekoliko koje mogu razumeti.
Muškarci ubijaju žene u znak kapitulacije. Kučka nije htela da mu popuši ili da novac. Kučka je prepekla meso. Kučka je poludela zato što je njene kupone za hranu menjao za drogu. Kučki se nije dopalo što dropa njenu dvanaestogodišnju ćerku.
Muškarci ne ubijaju žene zato što ih ženski rod sistematski zlostavlja. Žene ubijaju muškarce upravo zato što im to rade, dosledno i uporno.
Smatrao je da je to univerzalno pravilo. Nije želeo da se pokaže da je pravilo tačno. Nije želeo da vidi žene kao rasu žrtava.
Zbunjuvao ga je problem slobodne volje. Mnoge ženske žrtve su se svojevoljno izložile opasnosti i tako pasivno potpisale sopstveni smrtnu presudu.
To nije želeo da prizna sebi.
Voleo je žene. Ta ljubav je bila velika, nasumična i u osnovi idealistička. Zato je ostao veran i kad mu je brak bio u krizi.”

4 zvezdice

“Tako je naučio da žene obično ubijaju muškarce kad im se od poslednjeg primljenog udarca otkači nešto u glavi.”