
Ponavljam opet iznova i iznova, ne postoji loša knjiga, ne postoji
nešto što je napisano da ne valja. Treba mu naći trenutak, treba knjiga
naći svog čitaoca i slušaoca svega toga napisanog, treba pronaći tu
vezu koja nas veze za neku priču, nekog ko se prepozna u nekoj priči.
Uplovivši u ovoj igri i odma se sudarivši sa nečim teškim, lošim, crnim
u meni je probudilo samo želju da otkrijem odakle to loše tu. Sada
posle čitanja priče iako sam smoždena i izlomljena, potpuno zarobljena
jos uvek u vrtlogu tih senki iz knjige, nijednog trenutka se ne kajem što sam istrajala u čitanju. Iako je priča teška, ona teče, uvlači te u
suštinu. Probudi u tebi misli o tome "ima li nešto u mom detinjstvu,
mladosti što bi samu mene zasenilo sivilom". I onda kreneš da se
pronalaziš i onda shvatiš da smo svi mi malo naprsli ali smo to kao i
svaki napukli stepenik zaobišli, preskočili i nastavili dalje. Možda to i
jeste sama pobeda.
"Jednom kada čovek učini nešto loše
obeležen je time za ceo život - okarakterisan je kao loš, ma koliko se
trudio i ma šta činio da ljude uveri u suprotno, nikada se neće
oprati. Učini jedno loše delo i uradi hiljadu dobrih posle njega, zauvek ćeš ostati upamćen po tom lošem."
Ljudi su krivi, umesto
da uoče dobro, uvek i gotovo uvek prvo primete loše ma koliko sitno
bilo. Uradili loše namerno ili slučajno bićemo osuđeni podjednako. Da
li smo tada loši ljudi? Šta nas navodi na to? Deo detinjstva koji nas
oblikuje i u čijem svakom trenutku sebe gradimo za život dovešće do toga
kakvi ćemo postati. Da li će na to uticati osobe, stvari, situacije
ili sve to zajedno, ne zavisi od nas. Jednostavno se dešava a mi uz to
odrastamo. Budemo dobri ili loši, bude sve belo ili crno. Ljudi smo
ovakvi ili onakvi, igramo se sa svojim senkama ili se same senke igraju
sa nama. Koliko smo jaki da se odupremo i ne dozvolimo da nas obuzmu u
većini slučaja odredi u kom se smeru odvija sve ono sto radimo, mislimo
i osećamo.
"Igra senki", roman koji je siv. Četiri zida iz kojih
ne možeš pobeći. Ma koliko star bio, ma koliko slab ili jak bio, gde
god se nalazio to su tvoja četiri zida i ti među njima. Ne možemo
pobeći, ako i probamo opet se vraćamo na staro, na samog sebe.
Najteža je ta borba, kad samog sebe pokušavaš da pobediš,
razumeš, dozoveš i umiriš. "Ne moze čovek da pobegne od samog sebe".
Shvatimo to u nekom trenutku i taj trenutak bude presudan za svaki
naredan.
"Igra senki", roman u kome ima ljubavi, malo ali
dovoljno. Roman koji ako ste želeli ljubavnu priču, treba da odložite i
sačekate da vas prođe to što očekujete. Ovoj priči treba prići polako
jer je teška. Iako se čini da je to priča dva bića, ovo je priča o
mnogo više duša tako mladih, tako naprasno odraslih da toga nisu ni
svesni. Slomljeni, smoždeni, polomljeni. Traže slamku spasa a žele da je
ne nađu, ne žele drugu šansu ali je priželjkuju. To je ono najteže kad
se suočiš sa svojim senkama, ne želiš a priželjkuješ. Da li je to poraz
samog sebe u tom nekom trenutku? Vrlo moguće.
Koliko sjeban moraš
da budeš da u knjizi postoji rečenica "Posle svega što mi se desilo,
druga šansa je bila negde na dnu mojih želja". Ja kao čitalac sam u tom
trenutku bila zahvalna što je bila bar na dnu, jer nisam smela da
pomislim šta bi se dešavalo da je nije bilo ni na tom dnu.
Ona,
Iva, devojka koju je život slamao, devojka koju su batinjali,
maltretirali, dovodili do slamanja duše, devojka koja nije želela
drugu šansu ali je priželjkivala. Mrvice snage, poslednji atomi tog
osećaja preživeti, održavali su je da ne propadne u tamu, da se ne
prepusti isključenju i preda bezosećajnosti i ravnodušnosti.
"Prava snaga se oslikava u tome što, i pored svih šamara koje si od života primio, nisi dozvolio sebi da se promeniš i postaneš kukavica
koja ce od bola bežati u bezosećajnost. Malo je ljudi koji imaju toliku
snagu."
Na mestu gde su mlade duše prepuštene same sebi,
dovedene tu nakon njihovog bunta, nakon huliganstva, nakon problema koji
ih je slomio i doveo do granice koju su preskočili, nesposobni da se
odupru. Mlade duše čije su se senke poigrale sa njihovim životom i
navele na to da pokleknu i prepuste se sivilu.
Dom, različiti
problemi, različite muke, različiti životi. "Pozorište bivših ljudi",
mesto gde su oni mladi koji jos nisu spremni da budu ljudi postali već
bivši. Verujem da svi mi koji pomislimo na svu tu decu, posrnulu, mislimo
kao da su neke propalice, mislimo kao o nekim nezrelim buntovnicima
koje i samim svojim mislima omalovažavamo. Trebalo bi pomisliti šta ih
je navelo na to, kakav problem. Da li je bila njihova odluka ili izbor
ili jednostavno posledica nečeg dubljeg. Koliko mala duša moze
maltretiranje da istrpi da bi ostala normalna i da ne posrne, koliko
mala duša može batinjanje da izdrži da bi ostala pozitivna i da ne
posrne, koliko mlada duša mora biti jaka u glavi da svoj problem ne
zameni drogom i da ne posrne uzimajući je, ostaje nam samo da se pitamo
dok ih sve na gomilu osuđujemo.
Iva, devojka koja je lopov,
dovedena na mesto koje ne zaslužuje, mesto koje ne želi a opet mesto
koje je bolje od onog u kom se nalazila. Devojka koja je bila slomljena
kad je dosla, i sama i usamljena. Ne zna se šta je gore .
"Samoća i usamljenost su sigurno dve najomraženije ljudske
emocije... Samoća je svačija a usamljenost je samo tvoja... Samoća se leči
drugim ljudima, a usamljenost drugim osećanjima..."
Bila je
odlučna da sebi ne dopusti da joj se neko približi i izleči njenu
samoću, a totalno nesposobna da nečim drugim izleči usamljenost. I tu
je bio njen početak i kraj.
A zatim se pojavi on, Dušan. U još
gorem stanju nego što je ona, sa većim prestupom, sa većim životnim
sranjem od nje. Još više sam i jos više usamljeniji.
Dan za danom,
inat pored inata, muka pored muke i njih dvoje su se povezali. U tom
trenutku je ljubav obuzela njihove duše i donela malo svetlosti u
njihove male živote. 17 godina sa kojima se boriš jer nemaš nikoga pored
sebe sa kim bi tu borbu delio, sve do tog dana.
Nije im to bilo u
planu, nisu to ni želeli, hteli su da ostanu nedodirljivi i da ne
dozvole nijednom osećanju da se zavuče u njih kako ih ne bi bolelo. Jer
je njih sve bolelo, njih je sve pogađalo kao munja, svaka senka koja
ih je obavila bila je sve samo ne dobra, igrala se sa njima kao
plamičci vatre i uvijajući se oko njih pekla ih je. Ipak, ljubav je
osećanje koje te otme od samog sebe, uvuče se i ne pitajući. Njima je
donela mir, koliko je mogla na takvom mestu. Donela im je trenutnu
sigurnost i malo osmeha na licu. Pored svojih izmučenih sudbina uspeli
su da se smeju jedno drugom, pored ogrubelih prstiju mogli su nežno da
se pomaze. Sanja je ovim likovima u priči dala ono što malo ko ima u
stvarnom svetu. Sposobnost da pored svog bola i kidanja, preuzmu tuđ
bol, osete ga zaboravljajući na svoj. Preuzmu tuđe demone da manje
ujedaju dušu onoga čiji su. To je osobina koju su ljudi ili sebični da
imaju ili je malo takvih.
Ona je njemu pruzila san o budućnosti, on njoj mir i spokoj, ironično gledajući na mesto u kom su bili.
"Volela sam taj istovremeni osećaj spokoja i nemira koji je budio u
meni. Bila sam srećna. Pa pretpostavljam ... Hvala sudbino? "
Pretpostavljam da je i trebala biti zahvalna, mnogi se ne izvuku iz tih
kandži zlih senki, mnogi ne uspevaju da nađu put nakon tog mesta,
mnogi ne nađu svoj put u životu i ostanu bas to što su tu, obavijeni
zlim senkama koji im ne daju da se odupru zlim sudbinama.
Ne da ne
vide belo, nego ne naziru ni sivilo koje je daleko bolje od crnog.
Svaka noć na takvom mestu je nova borba, mrak ti se uvuče u dušu i
prepušten si svojim demonima, senkama. Nakon noći svako novo jutro je
nova pobeda. Nesvestan da si preživeo tu noć jer znas da ce doći sledeća i
slamati te iznova.
Iva i Dušan, dvoje mladih koji su imali sreću
da pobede svoje senke, koji su svoje terete podelili, bilo im je
lakše. Što se tiče vremena, vreme nije bilo na njihovoj strani.
Pokušavajući da spasu jedno drugo i da poštede sebe boli koju rastanak
izaziva, možda su se izgubili. On se borio da ona počne da se bori za
svoj život i svoje zdravlje kako bi živela, ona se borila da on nađe
svoju slobodu. Kada voliš nekoga želiš da sve ono što tebi treba njemu
daš. Bolji život. Bez obećanja jer obavezuje i vezuje, bez nade, bez
budućnosti. Proslošt kao što je njihova i slobodna budućnost nikako nije
išla u jednoj rečenici. Plašili su se toga, jer su navikli da gube.
Hoće li pobediti ta sudbina u ovoj priči, hoće li svetlo na kraju tunela
biti dovoljno jako i svetlo da izađu iz njega? Ostaje nam da sami
odlučimo, kaže Sanja. Ja verujem u to, šta god Sanja napisala u drugom
delu. Verujem u otkucaj srca, o onom slatkom osećanju koje osetiš kad
znaš da je prava osoba pored tebe.
"Igra senki", na kraju je knjiga o
sreći, borbi, šamaranju kroz život, o tome šta ta neka deca dožive ili šta mi kao ljudi radimo da neko postane bolji čovek. Priča o tome šta
učinimo da se svako od te dece, naše, vaše, tuđe, moje, oseti kao važna
osoba, kao nešto a ne kao niko i ništa.
Volite
svoju decu, volite decu koju sretnete na ulici, u prolazu, neka osete da
su voljena. Pružite im mir i sigurnost da bi takvi bili. Pružite im dom i
osmeh da bi znali vrednost toga i da bi ga sami imali. Pružite im ono što vredi, kulturu, nadu, ljubav, poštovanje. Naučite ih da se odupru
lošem, da se bore za bolje, da lepa reč i ono dobri zrači i izlazi iz
njih. Tek onda kad shvate da je poenta vašeg učenja da postanu dobri
ljudi, da su vredni svakog osmeha, svake reči, svake pažnje, tek onda je vaš
put bio dobar .I na kraju krajeva, vredelo je jer su njihove senke upravo
svetlost koja ih prati a ne teret. Kao takvi sa svojim senkama će moći
da se igraju i neće da dozvole da ih senke povuku u sivilo i da se one
igraju sa njima.
Hvala Sanji što je pisala o ovim mladim bićima, sto
je more situacija uplela u ovu priču, što je nama čitaocima pokazala
koliko surov život može da bude i koliko smo zapravo srećni. Koliko mogu
sudbinske kockice da budu loše ma koliko se kotrljale a opet i pored
lošeg kotrljanja pokazala da postoji izlaz ako se ne predaš.