Friday 23 March 2018

Sanja Vukosavljević - Ničije nebo



Pre par dana posetio me poštar i doneo mi knjigu “Ničije nebo” naše drage Sanje. Kako je bio početak nedelje i posao me okupirao ostavila sam čitanje za dane vikenda. Međutim, danas imam jedan od onih “opasnih” dana kada je bolje da ne pipam ništa, osim šoljice sa kafom i knjige, pa se odmah odlučih za Sanjinu. 
Nisam znala šta da očekujem, jer sam o ovoj priči i Sanjinom pisanju znala samo iz komentara vas koji ste sa tim već bili upoznati. Otvorila sam je sa namerom da malo čituckam, uz popodnevnu kafu, ne bih li se rasteretila od stresa nakupljenog u toku nedelje, pa polako, dokle stignem.. Ali...
Evo sedim u sobi nakon 5 sati konstantnog čitanja, zagledana kroz prozor pred kojim ovaj kasni mart organizuje Bal pod maskama, svečano prerušen u rani januar, i iskreno ne znam kako da počnem sa prenošenjem svojih utisaka o knjizi koju sam pre nekih pola sata pročitala. Ne, progutala! To je pravi izraz!
Trenutno su mi grudi tesne za srce. Bukvalno. Ovo je jedna izuzetno emotivna Oda posvećena najlepšim “stvarima” u životu: odrastanju, prijateljstvu i ljubavi.

Ima svega među ovim koricama. Počev od slatke, šašave dečije uvertire, preko pubertetskih bubica od kojih smo svi bolovali, pa do ozbiljnih životnih lomova kroz koje smo, na ovaj ili onaj način, prošli svi mi rođeni u Jugoslaviji, zemlji koju smo zvali svojom, zemlji koje više nema. Smejala sam se i plakala, pronalazila po komadić sebe gotovo na svakoj strani. Toliko sam se saživela sa likovima da su mi se nekontrolisano otimali uzdasi, gutala sam one bolne knedle, popušila tonu cigareta, i potrošila skoro celo pakovanje papirnatih maramica. Zaboravila sam na vreme okrećući strane kao hipnotisana.

Radnja prati živote… ne… ipak neću.. neću vam odati o čemu se radi.. Šteta bi bilo da ovo ne doživite potpuno nespremni (to se naravno odnosi na one među vama koji još nisu pročitali ovu knjigu). Vi koji ste čitali, ćutite.. ne otkrivajte.. pustite ih da sami, iz svojih ličnih razloga, zavole Jelenu, Enesa, Gocu, Dragana, Luku… i sve njihove ljubavi, tuge, odluke, kajanja, radosti…

Čitajući, mnoge pesme su mi se kovitlale kroz misli. I one koje Sanja sama pominje u knjizi, i neke koje su se meni učinile prikladnim za određene situacije kroz koje su likovi prolazili. Ali kada sam sklopila knjigu i zagnjurena u misli zatvorila oči, u mojoj glavi stvorila se jedna slika.
Kafana... Zadimljena polumračna prostorija. Zora je pristigla ali se još nije raskomotila. Desetak stolova sa kariranim stoljnjacima i plehanim pepeljarama. Stari Ciga sa violinom i sedobradi harmonikaš sede u uglu i tiho plaču, svaki na svom instrumentu. Brkati konobar donosi nove ture pića već pijanim gostima i odnosi prazne čaše sa stolova onih koji su bezuspešno pokušavali da pronađu utehu na dnu istih... U uglu kraj šanka stoji ogroman veštački fikus. Veštački je, jer ni jedna živa biljka ne bi bila u stanju da podnese toliko jakih isparenja: što do nikotina, što od alkohola, što od slomljenih ljudskih srca. Niko od prisutnih ne razgovara, ali svi tiho pevuše, zadubljeni u svoje misli i svoje tuge.

I nizu se pesme…
“Violino, moja vilo, ti ne pričaj šta je bilo, ‘ej gitaro ne odaj me ti… harmoniko moja diko, sviraj noćas tiho tiho, ona sada s drugim odlazi…”
“Do godine biće dve godine duge, kako tužan živim pokraj žene druge…”
“Još me bude misli lude.. jos za tebe pitam ljude.. čekajući ja na tebe, ja izgubih samog sebe...”
“Uspori malo sudbino sestro, idi ne neko drugo mesto. Šta smo ti krivi, šta smo ti dužni, juče srećni, danas tužni…”

Nisam neko ko sluša narodnu muziku u slobodno vreme... ali jesam neko ko zna da bez dobrih starih narodnih pesama nikad ni jedna zora nije ušla u kafanu, nikad ni jedna tuga nije ispričana nepoznatom čoveku za stolom do vas, nikad ni jedna ljubav nije oplakana do kraja.. Ove pesme nisam čula godinama.. ali su mi nadošle nakon ove priče.. Sanja, sestro slatka, načisto si me bacila u sevdah... 😊
Poželela sam da se teleportujem u neku ovakvu kafanu, i da uz muziku i vino odbolujem jos jednom sve ovo što sam pročitala. Jer, Sanja je tako majstorski dočarala svaku emociju, da ovo ne može da prođe bez “kafane”.

“Ničije nebo” je novi stanar moje biblioteke. Srećna sam zbog toga. Nadam se da sam vama koji još niste pročitali ovu divnu knjigu dala dovoljno povoda da nabavite svoj primerak!
Jos jednom VELIKO HVALA Sanji na ovoj divnoj prici i na prelepoj posveti! ❤
P.S. Mišljenja sam da ova knjiga zaslužuje bar još nekoliko izdanja.

2 comments:

  1. Hvala Sanji jos jednom na ovom divnom, emotivnom putovanju... Bila bi velika steta da je ova prica ostala bez svog stampanog izdanja... Ovako, svi mi koji citamo, dobili smo priliku da odzivimo jos jednu ljubav! <3

    ReplyDelete