Thursday 26 July 2018

Erin Vot - Palata od papira (The Royals #3)


Izdavač - VULKAN IZDAVAŠTVO
Suzanin osvrt na prvu knjigu PRINCEZA OD PAPIRA
Suzanin osvrt na drugu knjigu PRINC OD PAPIRA

Princeza, princ, palata... sve u svoje vreme, sve u trenutku sa repovima koje vuku iz prošlosti, koje stvaraju u sadašnjosti i koje mogu ili ne mogu da prenesu u budućnost...
Kraj slomljenog princa je doneo napola slomljenu ljubav, doneo pucanje nekoliko života ali i vraćanje jednog dosta bitnog iz prošlosti. Suočeni sa optužbom za ubistvo, suočeni sa prilagođavanjem toga ko je za koga odgovoran, kidaju se na sve strane. Uz sve to svakodnevna borba tinejdžera i borba kako opstati u moru ajkula, moru bogatstva, moći, prestiža na prvi pogled a razvrata, bluda i iživljavanja na drugi pogled.
 
Ela osoba koja nesvesno drži sve na okupu a da to čak i nije njena uloga. Rid koji je okarakterisan kao nasilnik a koji je svestan da je Ela njegovo sve u budućnosti kao i u sadašnjosti. Rid koji se suočava sa životnim krahom a opet ona je tu da ga smiri, i nauči kako da kontroliše bes i ljutnju. Životi braće koji iz dana u dan bivaju sve samo ne tinejdžerski dani koje će prepričavati kroz smeh. Trzavice koje nikako ne smeju kao deca da nose na svojim leđima a ipak su tu.
Stiv koji se vraća, sa maskom najboljeg tate na svetu, sa maskom osobe koja je oličenje dobrote jer Kalum tako kaže i ne znajući da je najveći nož koji možeš da dobiješ a koji nikad ne preživiš, onaj od najboljeg prijatelja.
Stiv koji da bi sačuvao svoju kožu, svoj život pokušava da pregazi sve ono što je nekom drugom sveto.
Porodica na prvom mestu i maska ispod koje glumiš da je to što jedino i želiš.
 
Ela nije glumila. Želeći da prihvati Stiva i želeći da prihvati ono što on u stvari i jeste, njen zaštitnički nastrojen tata, od siline svojih previše očinskih stvari koje radi, čini da se ona oseća sve samo ne dobro i svoj na svome. Oduzeo joj je dom za koji je imala osećaj da je to čim se pojavio, pokušao je da joj oduzme ljubav i uskrati i spreči ono što oseća prema Ridu.
 
On i njena ljubav. Sve ono što je želela za sebe, njega pored sebe, njegov osmeh da je pomazi, ruke da je dodirnu i glas da je opije. Vreme sa njim je prolazilo neverovatno brzo, brzinom svetlosti.

"Vreme leti kada se borite sa nasilnicima i zaljubljujete."
 
Skoro kao lepotica i zver.
Sama je sebi bila smešna kako je bila oprezna kad je stigla i kako ih je sve mrzela i bila pod stalnim oprezom sa svakim od Rojalovih sinova. Kako su oni nju mrzeli. Ljubav sa jednim od njih je promenila. Ne samo nju nego i njega. On je postao osoba vredna ljubavi jedne devojke, okoreli zavodnik pod ćijim se nogama bacaju mnoge, postao je osoba koja voli jednu, koja želi dodir jedne i koji ima oči samo za jednu. Ela mu se u ovoj knjiizi napokon predaje. U trenutku kada misle da izlaz ne postoji, da je njihov problem taj što je njegov život postao haos i što odlazi od nje, u tom trenutku ona postaje njegova. Njena duša postaje njegova. A on, on je odavno njen. Tome se čak nije nikad ni protivio.

"Jednom sam se našalio da me ona drži na povocu - i to je istina. Bolji sam čovek kada je ona u blizini. Bolje vladam sobom. Više vredim."


Lep je osećaj čitati lepu ljubavnu priču dva mlada stvora, još lepši osećaj kad pročitaš kako je ljubav isklesala nove ljude, jake ljude, hrabrost i odlučnost u njima. Na kraju najlepše od svega videti da je ljubav na površinu izbacila sve ono vredno u njima.
Ona je uvek bila svesna svega onoga što nose u srcima, i šta zapravo duboko u sebi osećaju. Šta znače jedno drugom.

"Rekla sam Val jednom prilikom da smo ti i ja kao odraz u ogledalu", šapuće mi Ela. "Da se na neki čudan način uklapamo."
 
Tačno znam šta misli. Složena osećanja koja gajimo prema našim majkama, njihovim slabostima i krhkosti, njihovim skrivenim snagama i ljubavi kojom su nas obasipale, njihovim sebičnosti koja nas je pogađala... sve ove stvari su deo onoga što nas je iznutra izopačilo, ali nekako su se te upletene niti stopile i upotpunile nas...
 
"Ela mene upotpunjuje. Ja upotpunjujem nju.
Nekada sam se plašio budućnosti. Nisam znao gde ću završiti, nisam znao hoće li bes i gorčina u meni nestati, da li ću se ikada osećati dostojno i da li ću pronaći nekoga ko će moći da vidi šta se nalazi iza maske koju prikazujem svetu.
Ali ne plašim se više i pronašao sam nekoga ko me vidi. Ko zaista vidi mene. A i ja vidim nju. Ela Harper je sve što ću ikad videti, jer je ona moja budućnost. Ona je moj čelik i moja vatra i moj spas. Ona je SVE."

Nakon princeze, princa, palata je dobila svoj smisao. Nije izgorela. Dobila je smisao, dobila je novog člana i život u njoj je postao skoro pa savršen. Na kraju svake bajke stoji živeli su srećno... Astorov park je i dalje skola gde bogataški mamini i tatini sinovi pokazuju svoju snagu i gde onaj najsnažniji u glavi i rukama i naravno džepa, postaje i ostaje glavni u svemu. Najbitnije je ostati svoj i raditi samo ono što voliš i u čemu uživaš. Ela, Rid, Iston, blizanci su na vreme naučili šta je zapravo sreća i koliko je teško sačuvati porodicu od intriga, laži i zlobe.
Jer ipak parola Rojalovih, uključujući i Elu uz njih je "Porodica koja se bori zajedno, ostaje zajedno."
 

Mark Z. Danijelevski - Kuća listova


Izdavač - PLATO

“Još uvek me muče more. U stvari, imam ih tako često da bi trebalo da sam se do sada na njih već navikao. Nisam. Niko se nikada nije navikao na more.”

Već par dana želim da napišem osvrt na ovu sjajnu knjigu... i zaista ne znam odakle bih krenula. Ali s obzirom na samu formu i haotičnost knjige, ne mora ni moj utisak da bude “po pravilu”.

“U svakom slučaju nedostatak psovki trebalo je već da vas opemene u tom smislu. To je siguran znak da nešto nije kako treba.”

Kuća listova je knjiga o paru koji se useljava u novu kuću koja je veća iznutra nego spolja.
Uprkos svim računanjima i merenjima - nešto se ne uklapa. Počinje istraživanje, snimanje, noćne more, pomeranje i nestajanje stvari uz sve ostale jezive pojave.

“... On lovi trenutke, bisere pojedinačnog, jedan neočekivani telefonski poziv, prasak smeha, ili neki delić razgovora koji može da nam izmami iskricu osećanja i možda čak malo ljudskog razumevanja.”

A ni to nije sve, osim te priče, postoji još jedna (ili dve, sve zavisi kako posmatrate ovu zbrku) i razlikovaćete ih po formama. Svaka priča ima svoj font ili boju.
Tu su i nasumične i razbacane reči koje ćete čitati okretanjem knjige, prozorčići u sred stranica punih teksta, slike... i meni najjeziviji deo koji je posebno nezgodan kada se čita noću - prozorčići sa tekstom koji se čitaju pomoću ogledala.

“Čovek uvek izmišlja priče da bi sebi pomogao.”
Je l’ uspevate da pohvatate?
Nema veze ako ne, ne razumem ni samu sebe kad govorim o ovoj šizofrenoj knjizi.
“Zagonetke: one ili te oduševljavaju ili te muče.
(...)
Nije neuobičajno susresti među odraslima one koji mrze zagonetke. Čitav niz razloga može da stoji iza njihovog reagovanja, ali je među njima značajno odbijanje odrasle osobe da poveruje u odgovor. Te odrasle osobe su često iste one osobe koje govore “odrasti.” I “pogledaj činjenicama u oči”. One su uvređene nesuvislošću jučerašnjih zagonetki sa odgovorima, u poređenju sa današnjim, koje su bez odgovora.”

Za likove se nisam vezala jer nisam imala vremena, malo zbog jeze koja me je obuzimala, malo zbog pokušaja da održim čitanje redosledom kojim sam krenula.

“I umesto da izražava svoja osećanja, ona se suočavala sa svetom pokazujući mu gorak, savršeno namršten osmeh.”
 
Jedini emotivni utisak su na mene ostavila pisma majke jednog junaka, Džonija, koja ona piše uz duševne bolnice... mada je i to izazvalo čitav miks emocija: tugu, strah, zbunjenost, ljubav...

“Isto tako, nemoj da zaboraviš, ljubav ne obitava samo u srcu i u svesti. Ako je potrebno, može da se uvreži i u nožnom palcu.”

Dakle, ovde nemojte očekivati “BU” momenat jer ga nema... i u tome i jeste magija ove knjige. Posebno ako je čitate uveče, pre spavanja... pa dođe do trenutka kad prosto morate da okrenete knjigu naopačke, da zagledate neku sliku ili uzmete to već spomenuto ogledalo kako biste pročitali neki deo ili stranicu... e tada postaje jezivo jer ceo ritual čitanja podseća na one knjige crnih magija iz filmova i serija.

“Žene su sve ono što je unutrašnje i skriveno. Žene su tamni prostor.”

Kuću listova sam ponela na more misleći da ću je čitati na plaži i ti je bila najgluplja zamisao jer:
- knjiga ima skoro 700 strana i nije praktično za vucaranje svakog dana i malo se teže drži u ruci, a ja ne mogu baš dugo na plaži da izdržim ni sa ljubićem jer bih samo u vodu bežala
- Ne čita se normalno kao svaka druga knjiga nego vas bukvalno sve unutra vozi nekim svojim putanjama.

“U poslednje vreme, najveća opasnost preti od strane digitalnog manipulisanja.”

I za kraj simpatičana situacija nakon što sam rešila da pročitam preostalih 500 stranica kad sam se vratila sa letovanja.
Da napomenem da sam plašljiva osoba, pa izbegavam da čitam ovakve knjige uveče kada znam da mi dečko nije u istoj prostoriji.
Ali ovu sam htela da pročitam i gotovo... naravno uzela sam je par sati pre spavanja. Nakon pročitanih 150-200 strana shvatim da mi se spava, ugasim svetlo i osećam taj neki blagi užas, ali ništa sa čim ne mogu da se izborim. Bila sam srećna, ponavljala sam sebi “jao kako si hrabra, ništa strašno, vidiš, čitala si Kuću listova i ideš da spavaš.”
Prvo sam se na svaki zvuk spolja par puta trgla, ali opet zaspala sam relativno brzo... dok se pola sata kasnije nisam probudila bez ikakve mogućnosti da pomerim bilo koji deo tela, osim kapaka... i to je trajalo pola minuta možda, ali meni je izgledalo kao večnost.
Kada sam konačno uspela da pomerim ruke i noge, imala sam želju da izađem napolje, da uzmem lopatu i da zakopam knjigu negde da je više nikad ne vidim... ali bila je noć pa nisam smela ni iz kreveta da zakoračim... i svejedno sam je završila kad je svanulo.

“Strašno sam umoran. Nesanica me muči ni sam već ne znam koliko dugo. Neizbežno, pretpostavljam. Ono, što je žalosno, međutim, jeste to da ja sam više ne očekujem. Kažem “žalosno” jer nekada sam uživao da spavam. Zapravo, sve vreme sam spavao.”

5 zvezdica i preporuka za ovo proživljavanje nečijeg i sopstvenog ludila.

“nedostaješ mi volim te
nema trenutka koji sam preživeo a da on nije bio naš zajednički”

Ps. Reč “jezivo” sam napisala nekoliko puta u ovom osvrtu, ali prikladniju nisam uspevala da nađem jer upravo ta jedna reč opisuje ovu knjigu u potpunosti.

“Pod svim tim pseudo-akademskim nagvaždanjima krije se veoma strastven čovek koji vrlo dobro zna koliko je važno reći s vremena na vreme “jebati”, i to reći glasno da se čuje, uživati u divoti slogova od kojih je reč sastavljena, njen useljenički ponos, fuck- ta velika američka, zaista epska reč, koja se zameće na donjoj usni, često na samom vrhu donje usne, sve do njenog brzog hoda celom putem do dna grla, gde se zaustavlja sa velikim praskom, pri čemu potresna snaga slova K se nadovezuje potom na tihi zvuk slova F koji ga prethodi, puneći ga gomilom uvreda i oštrine i svakako dvosmislenosti.
FUCK, JEBATI.
Po sebi velika molitva ili ako vam se to više sviđa psovka, već prema tome kako na to gledate, ili kako to primenjujete, pogodna savršeno da kune nebesa ili sam svet ili ponekad, ako se kaže kako treba, da se saopšti sa puno ljubavi i žara, što će učiniti da se žena pored vas istopi u sebi, preplavljena žarom reči.
Sveto jebanje, o čem’ se tu radi?
“Ljubav i vatra”? “Žar-reč” znanja?
Ko li vraga smišlja ovakva sranja?”