Tuesday 4 February 2020

Sofija Lundberj - Upitnik je pola srca


Izdavač - LAGUNA

“Dom bez knjiga je kao telo bez duše.”

Elin je fotografkinja koja ima naizgled savršen život.
Živi u Njujorku, udata je za Sema i imaju sedamnaestogodišnju ćerku Alis.
Jedini problem je to što Elin previše radi pa posvećuje jako malo vremena porodici, što njima smeta.
Nesuglasice počinju zbog toga, ali sve postaje gore kada Elin dobije pismo od svog najboljeg prijatelja iz detinjstva Fredrika, koji je vraća u period život koji je ostavila iza sebe.
Tu se kriju tajne koje nikada nikome nije ispričala.
Krivica počinje da je izjeda pa će morati da krene otputuje na Gotland, ostrvo u Švedskoj, kako bi se suočila sa duhovima iz prošlosti.


“Pretvaraš se u jedan veliki upitnik. Kako za nas tako i za sebe. A upitnik je uvek samo pola srca, da li ti je to ikada palo na pamet? Ne može se voleti osoba čije je srce ispunjeno tajnama. Jednostavno ne može.”

U ovom romanu, kao i u Crvenom adresaru, prepliću se prošlost i sadašnjost.
Bogatstvo i siromaštvo.
Život u gradu i život na selu.
Jedna velika nesreća koja će Elin promeniti život , trenutak kada će krenuti iznova sa velikim teretom i osećajem krivice.
Od siromaštva će uspeti da pobegne ali od same sebe nikada.


“ Ti režiraš. Baš sve. Sve treba da bude savršeno. Stvaraš fikciju svakog dana, svake sekunde. A ne stvarnost.”

Iskreno, imala sam veća očekivanja od ove knjige jer me je Crveni adresar oduševila.
Međutim, iako je priča emotivna, ipak mi je prva bila mnogo bolja.
Nedostajalo mi je nešto, a ni sama nisam sigurna šta tačno. Kao da ie zbrzano u nekim delovima, dok su drugi nepotrebno razvučeni.
Ali u svakom slučaju preporučujem, brzo se čita i drži pažnju.


“Decu i treba razmaziti. Što je moguće više. Svet bi postao malo bolji, u to sam sigurna.”

4 zvezdice.

“U životu se dogodi toliko toga. Događaji se pretvaraju u uspomene koje se skupljaju u nama. Grade nas iznutra. Utiču na to kakvi smo i šta radimo. Oblikuju nas. Reči koje vam je neko uputio. Ljubazne. Glupe. Reči koje ste vi uputili nekome. Za koje nikada nećete oprostiti sebi što ste ih izrekli. Prvi poljubac. Prva izdaja. Prilike u kojima ste napravili neku glupost. Kao i one u kojima ih je napravio neko drugi. Sećamo se sitnih pojedinosti. A uspomene se urezuju duboko. Neke jačaju sa svakom proteklom godinom. Neke utiču na nas zauvek. Možda i više nego što mislimo. Možda sasvim nepotrebno. Jeste li sigurni da se sećate kako je zaista bilo?”

Maja Anđelou - Znam zašto ptica u kavezu peva


Izdavač - ŠTRIK

“ ‘Ponovljeni zakoni’ su mi bili omiljena knjiga u Bibliji. Zakoni tako apsolutni, tako jasno sročeni, da sam bila sigurna da svako ko želi da izbegne pakao, sumpor i večito prženje na đavolim vatrama samo treba da ih napet nauči i doslovno se drži naučenog.”

Ovo je autobiografska knjiga Maje Anđelou koja prati njene najranije godine života, period proveden kod religiozne bake u gradiću Stemps nakon što su joj se roditelji razveli, ali i podršku, ljubav i povezanost koju ima sa bratom.
Rasna diskriminacija, koja ne zaobilazi ni decu, obeležila je njeno detinjstvo.

“Isključivanje ili utišavanje je veština u kojoj sam bila dobra.”

Nakon nekoliko godina provedenih kod bake, Maja i njen brat odlaze da žive kod majke koja je oličenje lepote.
Baš tu, osmogodišnja Maja doživljava seksualno zlostavljanje.
Zbog te traume, prestaje da govori skoro pet godina.
Nakon toga, vraća se kod bake gde će ostati do petnaeste godine, potom se odlazi kod majke, a tu je opet čekaju novi izazovi, preispitivanja i traume. 

“Promenio me je vetar našeg brzog prelaska u novi svet. Prolovene suze su zgažene, pretvorene u blato i najzad u prašinu. Godine povučenosti su odbačene i ostavljene da mlitavo vise kao pipci parazitske mahovine.”

Knjiga je emotivna, potresna... ne toliko zbog Majinog iskustva jer je ona prosto “uklonila” emocije i o tome piše kao da se sve to nije njoj dogodilo. Ili je bar to moj utisak.
Više je potresna zbog samog društva.
Sramota koju društvo i većina treba da osećaju jer rade ovakve stvari ili nemo posmatraju druge dok diskriminišu, zlostavljaju... i ne rade apsolutno ništa povodom toga.

“Bilo je strašno biti crn i nemati nikakvog uticaja na sopstveni život. Bilo je brutalno biti mlad, a već dresiran da mirno sediš i slušaš optužbe na račun svog naroda bez prilike za odbranu. Najbolje bi bilo da smo svi mrtvi. Pomislila sam da bih nas rado sve videla mrtve, tela nabacana jedno preko drugog. Piramidu od ljudskih tela sa belcima na dnu, kao osnovom, pa onda sloj Indijaca sa njihovim smešnom tomahavcima, tipijama, vigvamima i ugovorima s vladom, pa crnci s krpama, receptima, vrećicama za pamuk i duhovnim pesmama koje im vire iz usta. Neka se sva holandska deca sapletu na svoje klomple i polome vratove. Neka se sva francuska deca zadave Ugovorom o kupovini Luzijane (1803), a svilene bube nek pojedu sve Kineze s njihovim glupim kikicama. Mi smo jedna gnusoba od vrste. Svi mi zajedno.”

Ovaj odlomak ne može da ne probudi iznenađenje, čuđenje i onima “uvek savršenim” verovatno i gađenje.
Ali onda zamislite koliko je društvo bilo krivo za ovakvo razmišljanje jedne devojčice? Jedne žene?
Mnogo.
I dalje je. 

“Sve ono što je protiv tebe možeš iskoristiti i u svoju korist, ako shvatiš načelo zamene mesta.”

Hvala Maji što je imala hrabrosti da sve ovo napiše, da progovori i da ostavi svoj trag u ovom tamnom svetu.
Ja vam od srca preporučujem knjigu i nadam se da će i ostale biti prevedene.

“Do petnaeste godine život me je naučio da predaja, kad joj dođe vreme, nije ništa manje časna od borbe, naročito ako nemate drugog izbora.”

5 zvezdica.

“To bi htela da radiš? Onda moraš da se potrudiš i pokušaš. Uloži sve što imaš. Rekla sam ti mnogo puta, ‘ne mogu’ je isto što i ‘baš me briga’. Oboje su siročići.”

Elizabet Maknil - Fabrika lutaka


Izdavač - LAGUNA

“Sloboda je dragoceno biće.”

Rouz i Ajris su dve sestre koje ocrtavaju porcelanske lutke.
Ajris je rođena sa iskrivljenom ključnom kosti, dok je Rouz uvek bila ona lepša koja je želela da se uda i da ispuni svoje i sestrine snove.
Ajris je oduvek želela da postane slikarka, dok je Rouz priželjkivala svoju cvećaru.
Ali kada Rouz dobije boginje i ostane puna ožiljaka, planovi koje je imala padaju u vodu i postaje ogorčona.


“Ljudi da lete? Pre će da ‘odaju po mesecu.”

Kada se podigne paviljon velike izložbe, Ajris upoznaje Sajlasa. Ona brzo zaboravlja na taj susret ali on postaje opsednut i želi je samo za sebe.
Ajris nedugo posle toga upoznaje Luisa i pristaje da mu pozira za slike uz uslov da joj pomogne da i sama nauči da slika.
Dok joj snovi ispunjavaju i ljubav počinje da se budi - Sajlas je uvek posmatra odlučan da bude samo njegov poseban primerak.


“Zašto mora postojati zvaničan dokument koji objavljuje da se dvoje vole - zašto moraju da postoje svedoci - nije li njihova ljubav dovoljna? Zašto je pokazivati, zašto se uplitati? Šta ako pogrešite?”

Nikad mi se nije dogodilo da knjigu, u ovolikoj meri, u isto vreme volim i mrzim.
Radnja je smeštena u London, 1850. godine i knjiga odiše viktorijanskom atmosferom, Ajris i Luis su mi bili zanimljivi likovi i to je ono zbog čega me je knjiga oduševila.
S druge strane, ono što prezirem u knjigama jeste okrutnost prema životinjama - ova knjiga je puna takvih momenata. Zbog svake ubijene životinje uglavom skinem jednu zvezdicu, samim tim Fabrika lutaka je u minusu.


Druga stvar koja me je iznervirala jeste zbrzan kraj i pitanja koja su ostala bez odgovora. Možda će biti i nastavak, stvarno ne znam, ali u svakom slučaju završeno je glupo i bez razjašnjena.


I treća, lik Sajlasa koji uopšte nije razrađen kako treba. Za jednog komleksnog bolesnika, treba ponuditi više informacija čitaocu.
Ali autorska se “razbacala” na previše likova i nije umela da zadrži fokus.


“Dlan mu je na njenom struku. Ovaj trenutak će proći, ali ona želi da ostane ovde u izmaglici i tami, s njim.
Trenutno, ona je njegova.”


Iako sam se lomila da li da dam pet, tri ili jednu zvezdicu, dala sam jednu.
A to se stvarno retko dešava jer uglavnom biram knjige za koje znam da će mi se svideti.
Psiho trilere obožavam i nemam problem sa krvoprolićima, ali samo kad se zaobilaze životinje. Znam da svaki ubica tako počinje, ali me potresa.


Sjajna ideja, šteta što je realizacija, kad se sve sabere i oduzme, osrednja.
Možda ću dati još jednu šansu ukoliko se pojavi nastavak i pogledaću film na preskoke kada bude snimljen iz znatiželje da saznam da li će izbaciti neke delove i dati malo bolji kraj.


“Svakako nešto obitava u ovom srcu koje nije prolazno, a život je više od sna.”
Meri Vulstonkraft