Friday 30 September 2016

Tamara Kučan - U nekim ljudima zauvek ostaneš....

Klackalica i klupa

U životu,imamo one "nikada",i one "sada" ljude.U svom životu imam dva muškarca.Onog Nikada.I onog Sada.Onaj Nikada - vakuum,prostor bez vremena,prostor bez ičega.Muškarac zvani Sada,odužio je reč sada,i traje tri godine,bar u mom slučaju.
Stevan i Paolo.
Stevan,nikad moj,uvek samo svoj,nikad prežaljen,nikad dovoljno isplakan i nikad istinski radovan.Paolo,sada moj,sad svoj,sada...Sada...Ili nekada. Ne znam.
Zaljubite se.Donesete odluku.Sprovedete je.Letite u svojoj hrabrosti.Sedite na sedmom nebu.Padnete na zemlju.
Trebao mi je mir.Svet manekenstva,zakasneli pubertet,izlasci,odrastanje,priča sa Stevanom prepuna rastajanja,sastajanja,rastajanja,pa opet sastajanja.Mir i stabilnost.Nisam više mogla da sedim na klackalici,da vrištim,da se napijam,da se hranim poslovnim uspesima,da ga čekam.Htela sam da sedim na mirnom tlu.Na klupi.Sa nekim ozbiljnijim,sigurnijim,zrelijim.
Sve je bila bajka.Bajka posle mnogo boli.Moja najbolja drugarica bi se sad nasmejala na ovu patetiku,i rekla: "Hej,pa ti si Jana Petrov,ti sve možeš." Da,ja sam ta Jana,koja je od muškaraca pravila ponizne magarce,od života kabare,ali ju je ljubav zalepila i spustila na tlo.
Moj život je bio tipičan život beogradske tinejdžerke.Škola koja me nikad nije zanimala,bežanje iz iste i kafenisanje sa drugaricama,dejtingovanje sa raznoraznim tatinim sinovima,mlakonjama,budžama,mudima beogradskog podzemlja,izlasci,izlasci,izlasci - dok toliko sranja ne napravite da ne možete da izađete na ulicu. Krpice,šampanjac,ludosti,cipele,muškarci...kako samo isprazno zvuči.Sivilo.
Mislim da samo ja znam kako bole jutra posle,kako boli telo koje se trezni i duša koja umire.Sad sam neka nova.Paolo,moj dečko,može sve da plati i sve plaća.Ali,novac vam se smuči kad ga imate previše.Nije baš kao da svakog dana jedete musaku pa vam dosadi,ali postajete ogavna mrcina kada imate previše novca. Koža vam je tesna.Mislite da sve možete.A zapravo,ne možete ništa.
Valjda sada živim bajku.Bajku u Milanu.Imam sve.Često plačem.Svako ko me poznaje reći će da volim Paola čim je on uspeo da me skrasi.I sve je to cool.Nego prošetam ulicama Milana,setim se kako sam nekada sa mojom Jelenom šetala Knez Mihajlovom,i zaplačem.Nasred grada,pred stotinu ljudi.I plačem kao dete.Ponekad mi i Stevan nedostaje.Mislim da je nemoguće voleti dve osobe istovremeno,ali...Eto tako...s vremena na vreme...Stevan prošeta mislima,i onda propadne narednih sedam dana.
Igram se.Spajam onog Nikada,sa ovim Sada.Odlazim od tog Sada,i vraćam se onom Nikada.Vraćam mu se često...Suviše često.U mislima.Jebem se sa njim kao životinja.Onda mu plačem.On besni,ja ga grlim.Pa se iznova volimo.Zaklinjemo se na ljubav,urlamo koliko se volimo po praznim ulicama Beograda.Onda izađem iz misli.Pa prolupam.Načisto.
Ljudi u Beogradu pitaju da li sam živa.Retko kad odlazim.Dolaze mama i Jelena kod mene.Kad odem u Srbiju,ne krećem se mnogo.Ne znam zašto.Samo se zakucam i shvatim da ova Jana kakva sam sada,ne pripada Beogradu.
Paolo često putuje.Kad ode,zaključam se i puštam srspku muziku,gledam srpske filmove i istražujem facebook profile ljudi sa kojima sam nekad bežala u lude noći,u pijanstva,u zagrljaj.Bila sam klinka i lečila sam se od Stevana.Na tuđim posteljama sam ostavljala telo,a duša je uvek pripadala Stevanu.Zapravo,nikad nije izašla iz stana na Dorćolu u kome je živeo.
Tako se i Paolo desio.Modni skaut koji me je uveo u svet manekenstva.Muškarac koji me je otreznio i pomogao da shvatim:"Hej,pa ja mogu sa nekim duže od dva meseca.Stvarno mogu."
Pita me moja Jelena šta škripi kod mene i Paola. Kažem:"Pobogu Jelena,pa ništa ne škripi." Ali škripi.Škripim ja.Škripi moja nostalgija. Škripe moje godine i njegove godine.Škripi Stevan.Škripe Paolova poslovna putovanja.Škripi prezasićenje.Škripi...sve škripi.No mi se pravimo da ne čujemo.Tako je lakše.


Sunday 25 September 2016

Marko Popović - Jedan pogrešan korak


Izdavač- Laguna
Markova fb stranica - Jedan pogrešan korak 

Knjigu smo dobili od autora na čitanje i recenziju,i nisam planirala da je čitam,em domaći autor,em triler,žanr koji opšte ne čitam.Kad je knjiga stigla,spremala sam je da je prosledim Dragani,jer je to njeno polje,... međutim dva dana sam se vrtela oko nje, hoću,neću,uzmem, ostavim,otvorim, zatvorim. I konačno kao "Hajd pročitaj prolog." Od prologa,krenem prvo poglavlje,treće,peto, petnaesto...ode pola knjige za par sati. Sledećeg dana ode druga polovina knjige.
FunFuckingTastic!
Ne pamtim kad sam se ovako zabavila uz knjigu.
Priznaću da mi je čitanje dosta sporo išlo u početku,trebala mi je sva koncetracija da povežem likove, radnju,mozak mi je radio 200 na sat pokušavajući da odgonetnem ko je kriv,ko je nevin,...jer da,u ovu knjigu se ulazi koncentrisan i širom otvorenih očiju. Navikla sam na "laku" literaturu,đe mozak "izvedeš na pašu"
Onda sam malo guglala o knjizi,i čitam članke,i vata me panika - Šta ja novo da napišem o ovoj knjizi?
Pa ništa novo,samo da ponovim ono što je već rečeno od gomile fanova. Knjiga je ultra,mega,giga popularna i hvaljena,više od dva meseca na Laguninoj TOP 40 listi. Jako mi je drago što je nisam otpisala,i što sad spadam u Markove fanove 
 
 
 
Radnja romana smeštena je u današnji Beograd, a glavni likovi su sasvim obični ljudi koji odjednom moraju da se bore za svoj život i živote svojih bližnjih.
Glavni junak romana je Goran Borota,koji je odležao dve godine u zatvoru zbog saobraćajke. Pokušava da se vrati normalnom životu. Mnogo mi se dopao Goranov lik,pametan, snalažljiv,požrtvovan, tip "triput meri,jednom seci". 
 
 
"Kada mu je prva mušterija ostavila deset dinara,osećao se kao bednik,što je s platom jedva većom od minimalca praktično i bio. Zavisio je od bakšiša. Od milostinje. Nije tako zamišljao budućnost. Nije planirao da na pragu četrdesete radi kao potrčko,ali je izbegavao da krivi višu silu i nesrećne okolnosti za sve što mu se desilo u životu."

Goranov brat,Dušan Borota je ugledni doktor patolog,oženjen i cenjen u zajednici. Jednog dana misteriozno nestaje i Goran je odlučan da sazna istinu o nestanku. U isto vreme pojavljuje se telo mladog studenta kome je doktor Borota bio mentor + ubistvo policajca,sa čime se stvara krug nasilja,obmane i laži,a u centru tog kruga je Goran.
Prinuđen je da sam vrši potragu za bratom,štiti snaju i bratanca od pretnji kriminalaca. U stalnom je strahu povratka u zatvor. Doktor je optužen za ubistva,a Goran kao njegov saučesnik.

"Povratak u zatvor bio je najveći Goranov strah.Koliko je samo put sanjao da je ponovo tamo. Ne zna zašto,nije čak ni bilo suđenja.I nema nikog da mu to kaže. Zato odlučuje da beži. Požarnim stepenicama na prvi sprat,drugi,treći sve do izlaza na krov. Ali čim otvori vrata krova,ponovo se nađe u svojoj ćeliji. Kud god bi krenuo,ponovo bi završio među ista četiri zida."

Tokom ove potrage za bratom,Goran uviđa da njegov brat i nije bio tako sjajan.

"Goran je pomislio da mnogo toga nije znao o svom bratu. Dušan je bio odličan đak. Uvek sve petice. Previše nežan. Povučen. Vezan za majku. U školi se nije tukao. Kakve sad optužbe za ubistvo? Tuče,pretnje,jurnjave kolima? Onda i tajanstveni odlasci od kuće. Pijanstva. Šta će još saznati do kraja dana?"

Lik koji je takođe veoma bitan u romanu i koji mi se svideo je inspektorka Jelena Pašalić,mlada, pametna i hrabra žena u okrutnoj muškoj sredini. Lako dolazi u skobe sa svima,pogotovo nadređenima,jer ono što misli,to i kaže.

Roman obiluje mnoštvom likova i njihovih priča,ali nas ne udaljava od toka radnje.Nijedna rečenica nije suvišna,i roman je savršen od prvog do poslednjeg slova. Prikaz Srbije onakva kakva je bila i ostala,krivci,nevini,korumpirani policajci,političari i kriminalci,i u pozadini se provlače najveći problemi današnjice - besparica i nasilje u porodici.

Sve ovo što sam ja napisala,jednom rečenicom je objasnio Đorđe Bajić:
 
E vala me je izobrtao pošteno. Odličan mindfuck.
Na pitanje - Kome bi preporučio „Jedan pogrešan korak“ - Marko odgovara "Svima!"
I definitivno je u pravu,i sa nestrpljenjem očekujem njegovu novu knjigu. 
 
Puno hvala autoru na javljanju i lepom druženju :)
 
Recenzija by badass  Crni biser
 

Wednesday 21 September 2016

Dejvid Levitan - Svakog dana


Izdavač - Dereta izdavaštvo

''Svakog dana postajem neko drugi. Znam da sam ja – ja, ali znam da sam istovremeno i još neko drugi.Oduvek je bilo tako.''

Šesnaestogodišnjak A se svakog dana budi u telu nekog drugog, bez obzira na pol i uvek je to osoba koja je njegovih godina. Tako je od kada zna za sebe. Ne zna zna kako, ni zbog čega se to dešava, ali je vremenom naučio da ne razmišlja previše o razlozima.

''Juče sam bio devojka u gradu za koji pretpostavljam da je udaljen odavde dva sata vožnje. Prekjuče sam bio mladić koji je još tri sata udaljeniji. Gotovo da već zaboravljam sve te pojedinosti. Moram, ili nikada ne bi mogao da se setim ko sam zapravo ja.''

Međutim jednog jutra se budi u telu Džastina i upoznaje Rianon, Džastinovu devojku. Iako zna da će to trajati samo jedan dan, na sve moguće načine pokušava da usreći tu tužnu devojku. Posle tog trenutka, u njemu se nešto menja...
Danima nakon što je sreo Rianon, budi se u telima ljudi koji žive u njenoj blizini, priziva je u sećanje i misli na nju. A onda, nekoliko dana kasnije, odlučuje da je potraži, a nakon toga i da joj kaže istinu - da se svakog dana budi u drugom telu...

''Jedna stvar je kad se zaljubiš. Sasvim druga kad osetiš da se neko zaljubio u tebe i osećaš odgovornost prema toj ljubavi.''

Rianon u početku neće poverovati, ispitivaće ga dok je A ne uveri da govori istinu. I u momentu kada shvati da je ne laže, prepustiće se u jednu neobičnu avanturu.

''Pitanja na koja nema odgovora mogu da te unište, zato ostavi to za sobom.''

Ono što se meni posebno dopalo, pored ljubavne priče i Dejvidovog stila pisanje jeste pogled u živote svih ljudi u čijim se telima A budio.
Od finih i učtivih tinejdžera, preko onih depresivnih sklonih samoubistvu, homoseksualaca, pa sve do narkomana i problematične dece, svako od njih ima svoju malu priču i zauzima jedan delić ove knjige.
O većini bih napisala po par rečenica u ovoj recenziji, ali onda bih vam uništila magiju čitanja i sama recenzija bi se pretvorila u prepričavanje knjige.

''Ljudi koriste đavola kao izgovor za sve ono čega se boje. Mešaju uzrok i posledicu. Đavo nikoga ne primorava da nešto uradi. Nego ljudi jednostavno nešto urade, a posle za to krive đavola.''

Da li je moguće voleti nekoga bez obzira na izgled, koji se u ovoj knjizi menja svakog dana?
Da li je moguće zavoleti samo nečiju dušu?

''Dok te ljubim, znaš da zapravo ne ljubim tebe. Ti si tamo negde unutra. Ali ja ljubim ono što je spolja. A upravo sada, iako te osećam unutar tela, sve što od tebe dobijam je tuga. Ljubim nju i dođe mi da zaplačem.''

Drugi put sam pročitala ovu knjigu i uživala sam kao kada sam je čitala prvi put, pre dve godine kad sam je kupila.
Preporuka svima koji vole nešto drugačije, neobično i simpatično.
Trenutno je knjiga na popustu pa iskoristite priliku i kupite svoj primerak jer uskoro stiže i nastavak.

5 zvezdica.

''To što raskineš sa nekim, ne znači da je on potpuno iščezao iz tvog života.Mi se nećemo viđati. A biće mi potrebne godine da on u meni izbledi.''

Recenzija by Prodavnica snova

Sunday 18 September 2016

Juhana Tidel - Izvinite što bih da me neko voli


Izdavač - Kreativni centar

''Ćovečanstvo me ne impresionira.
Ja ne impresioniram samu sebe.
Ja sam Nora Junason i čovek sam. Ogorčen čovek, mlad čovek, čovek koji razmišlja verovatno više nego što je zdravo i koji nikada ne cilja više od najnižih pragova. Sitnim mravljim koracima lutaću posle mature oko sveta, ali verovatno neću stići dalje od Alingsosa, jer ću upravo tamo pasti mrtva i ljudi će reći aha i otići će dalje i niko se neće setiti da da čitulju u novinama.
Oprostite na mojoj gorčini.
Ponedeljak je.''

Nora ima normalan život, kako sam početak knjige kaže, njoj je skroz ok, ne seče ruke, ne gura prste u usta, nije psihički bolesna, roditelji joj nisu razvedeni, mlada je, ima čitav život pred sobom. Ne svira u bendu, ne ume da crta i nije posebna.

''Nije svako lupanje srca zapravo dobro, nekada ga možete dobiti kad vas u šumi usred noći vijaju tri muškarca s maskama, a nekad kad vas neko gleda baš onako kako želite da vas gleda, ali sad, kad se to valjda dešava, jasno mi je da, uprkos svemu, možda nisam mislila da to može biti bilo ko.''

Šesnaestogodišnja Nora se druži sa živahnom i veselom Lisom i sa mirnom i povučeno Josan. Ima starijeg brata koji se druži sa Stofeom – Norinom simpatijom. Kada Nora odluči da pošalje poruku Stofeu da želi da mu vrati njegov cd koji je kod nje, on je poziva na žurku.
Na žurci će biti Nora, Lisa i Lisina dečko Džek, međutim Lisa odlazi i nestaje sa AV-om i Nora pokušava da oraspoloži Džeka s pričama o fudbalu, ne sluteći da će taj razgovor biti razlog za raskid Džeka i Lise i da će, samim tim, njihovo dugogodišnje prijateljstvo biti poljuljano...

''Da li je stvarno poenta u tome da ljudi samo nestanu?
Da ti u jednom trenutku znače sve, a onda ništa?
Kakva je onda uopšte poenta u tome da se usudiš da počneš da voliš?''

Dok Nora pokušava da se pomiri sa Lisom, sve se menja. Započinje vezu sa Stofeom, Lisa joj nedostaje, želi da se vrati u njen život i preispituje svoje postupke. Nije sigurna da li je to sa Stofeom ljubav ili samo strah da ne ostane sama...

''… Ne treba biti sa nekim samo da bi imao nekog.
Ne stvarno ne treba, odgovorila sam.
I postoji mnogo toga što ne bi trebalo.
I to se zna.
Ali postoji određena razlika između toga da znaš i da živiš.
I između toga da voliš i da želiš da voliš.
I da budeš ono što jesi i da ne budeš to.''

Nora je u prvom delu knjige simpatična, sarkastična, vesela i negde duboko u sebi nesigurna.
Dok u drugom delu knjige, svi njeni strahovi i zbunjenost izlaze na videlo.

''Vrhunac usamljenosti: nametati se.
Vrhunac usamljenosti: praznina.''

U ovom romanu se obaraju ruke, tinja ljubomora, smenjuju se simpatije, događaju se ljubavi, a usamljenost je bolna točka. 

''Niko nije siguran u sebe sasvim iznutra.''

Prijala mi je knjiga, jedno opuštajuće čitanje. Posebno su mi simpatične nor(d)ijske poslovice koje se nalaze na samom dnu stranica, razbacane po knjizi. I citiraću nekoliko poslovica:
- Dobar muškarac ne postoji.
- Nigde nije zabavnije nego za stolom pored vas.
- Nikada ne reci da je u redu pošto nikada i nije, jer biva upravo totalno suprotnno.
- Ljubav često počinje negde drugde.
- Niko nema sve, ali tako se čini.
- Ne mora se analizirati sve do smrti, ali se to ipak, naravno, radi.
- Izvinite što bih da me neko voli.
- Ako ne umeš ništa drugo, uvek možeš da obaraš ruke.
- Onaj koji čeka je idiot.

Nakon što sam završila treću po redu knjigu Kreativnog centra, iskoristiću ovu recenziju da prekucam ono što sam pronašla na prvim stranama njihovih knjiga. I to je razlog zašto mlađima (i starijima koji su mladi u srcu) preporučujem baš YA knjige ove izdavačke knjige.

''Mlado stvorenje koje danas čita knjigu, nosi tu knjigu sa sobom u budućnost – ona ga oblikuje, utiče na njega, ono uči iz nje, pamti je, čuva je u sebi. To je nešto što se dešava samo knjigama za mlade – i zbog toga su one toliko važne. Moglo bi se čak reći – važnije od knjiga za odrasle.''
Sonja Hartner

4 zvezdice za Izvinite što bih da me neko voli zbog kraja koji mi deluje nedovršeno. Ili zbog toga što želim nastavak

Recenzija by Prodavnica snova

Friday 16 September 2016

Drina Steinberg - Sjaj bezdana(Purpur Arkone #3)



SJAJ BEZDANA
Treći deo trilogije Purpur Arkone
Knjiga izlazi oko 20. - 22. oktobra

SJAJ BEZDANA - PROLOG
"Rođen sam kao ratnik. Kao vođa, kao zaštitnik. Ne poznajem strah, niti ga osećam. Nikad ga ne osećam. Moje rane krvare, ali moja koža ne trpi ožiljke. Znam šta je bol. Iskusio sam sve vrste boli. Ja sam stvoritelj i uništitelj. Uzimam šta želim, dajem koliko hoću. Šapuću da sam tvrdoglav, a glasno govore da sam pravedan. U mojim venama struji od srdžbe zapaljena lavina. Jer ja sam bes. Ja sam rat. Dobro poznajem smrt; ona je od mog mača sena. Prati me u stopu, čekajući da i sam kleknem pred njom. Smejem joj se u lice. Za mene je smrt najobičnija lešina. Jer ja sam onaj koji ima moć. Ja sam prvi i besmrtan... Ja sam Bog.
Moje godine se ne broje. Star sam koliko i sam svet. Sin sam Perunov i Živin, bog sam rata i proleća. Jednom sam pitao oca zašto je Svarog u mene utkao žestinu ratnika i jebenu nežnost proleća. Odgovorio je da je to bio jedini način da se obuzda moja želja za krvlju. To je bio jedini način da me zadrže u Javu i da me osveste. Da me vrate kući.
Detinjstvo i mladost proveo sam u grotlu Nava. Okružen nakazama i smradom truljenja, širio sam nozdrve nad mirisom svežih duša, dok je Morana izvijala svoje telo ukorenjena na mom kurcu. Bila mi je sve. Sve što sam želeo, sve što mi je trebalo. Budila je u meni sve najgore i ja sam je zbog toga obožavao. Pored nje sam bio slobodan; nismo trpeli pravila i Svarogove zakone. Veles je na naše pohode gledao sa očinskom naklonošću.
Dok sam živeo u Navu, mrzeo sam proleća. Činila su da se ne osećam svojim, da se ne osećam dovoljno jakim. U poslednjim satima zime, moje telo je plavila čudna emocija. Ali, Morana me je poznavala. Znala je dobro da će prvo jutro proleća uznemiriti moje srce pitanjem da li je ispravno to što radim. I zato me je kurvanjski izazivala, manipulišući svojim prelepim telom, svojim pohotnim otvorima, tražila je da dokažem da sam je vredan. Tražila je krv, a ja bih joj je pružio. Iz lova bih se vraćao sa iskasapljenim telima smrtnika i polubogova. Uživala je posmatrajući unakažena tela devica.
Morana nije puštala zimu da se završi i nije dozvoljavala da se u meni probudi proleće. U prvom delu mog života, u meni nije bilo ni nežnosti ni savesti. Bio sam zver. Njena privatna zver.
Kad su me zarobili u Javu, samo me je želja za njom držala da ne pokleknem. Preživljavao sam pakao, ali nisam pucao. U svojim mislima, prizivao sam meke prevoje njene kože i slastan ukus njene pičke. Zbog toga bi mi krv jurila u kitu. Bio sam razapeta budaletina, sa kamenom erekcijom. Više me je bolelo to što nije bilo njenih usana da me isisaju, nego što je Perunova svita pokušala torturom da me osvesti. Sad znam da otac na meni nije primenio sve što može, i zapravo celo to mučenje je bilo samo način da me što duže sputaju i zadrže. Znali su da ću se osvestiti kad prvi put u životu osetim magiju proleća i znali su da će me spoznaja istine zaboleti više nego milenijumsko šibanje korbačima.
Moja savest ni dan-danas nije imuna na povremene ugrize sećanja na sva zla iz prošlosti. Istinu o sebi, Velesu i Morani, podneo sam teško. Pred očima i u meni buktao je oganj mržnje. Jedino što sam želeo je da ih ubijem. Jer jedino što sam znao da radim je da ubijam. Trebala mi je njihova krv. Trebala mi je osveta. Svi iz Java zbog toga su danonoćno motrili na mene. Morao sam prvo da naučim zakone Svaroga, a zatim da naučim da se nosim sa sukobom ludačkih osećanja u sebi i da sam shvatim kako da uspostavim balans između njih.
Uskoro je svima postalo jasno da su moje emocije zauvek oštećene. Svoju žeđ za ubijanjem tolio sam u žestokim okršajima sa navitima, svoju glad za ženama hranio sam divljim ruslankama, vilama, i na kraju smrtnicama. Ali i pored toga, bio sam prazan. Ja sam bog jebenog proleća. U meni postoji deo koji vapi za nečim višim od telesnog zadovoljstva ili ljubavi prema svojim najbližim. Vekovima sam uzaludno pokušavao da zatvorim taj deo sebe, da ga ako treba i ugušim. Zbog njega se nikad nisam osećao celim.
Padom Arkone i Perunovim odlaskom u Prav, postao sam vladar Java. Na moja leđa se survala sva odgovornost i briga za svet. Nisam više imao vremena da razmišljam o sebi, svojoj prošlosti, besu, mržnji i toj praznini u sebi. Vremenom sam polako počeo da kontrolišem svoju srdžbu. Davao sam sve od sebe da vladam hladne glave. Bivao sam sve bolji, ali sam s vremena na vreme pucao pod naletima besa. U danima kad bih sputan pravilma Svaroga nemoćno gledao kako slovenski narod pati i strada, u meni se budila ona stara zver. Moja divlja strana potisnula bi sve razumno u meni. Uletao bih bez vojske i bez razmišljanja u borbe. Ne obazirući se na posledice, na upozorenja Svetovida, Dajboga ili Žive, dopuštao sam erupciji želje za ubijanjem da me vodi. Jer ja sam jar. Ja sam ratnik jara.
I onda, jedne zime, pre četrdeset godina, ostao sam bez ijednog artifaga. Najbolje rešenje bilo je da utisnem svoje nasleđe u direktnog slovenskog potomka.
Dvadesetog marta 1973. godine, na Rigenu, rodila se beba Devanovih. Sećam se kad sam je prvi put video. Histerično je plakala. Zagledao sam se namršteno u nju, pre nego sam izvršio utiskivanje. Njena vriska me je činila nervoznim i znao sam da je greška što nasleđe ostavljam u ljudskom biću. Pomislio sam da je bolje da sam izabrao životinju, ali više nije bilo vremena i morao sam to učiniti. Na moje zaprepašćenje, pre samog čina utiskivanja, ona je ućutala i zagledala se u moje oči. Iako sam znao da je to nemoguće, imao sam utisak da me vidi. Zatim je podigla ruke ka meni i utonula u san. Ustuknuo sam za korak, a zatim se ponovo nagnuo nad kolevkom. Iako je sve oko nje i dalje divljalo, devojčica je mirno spavala.
Ova će biti vrhunski gnjavež, progunđah u sebi i izleteh napolje, ostavljajući obalu Rigena prekrivenu mojoj bojom.
Vrlo brzo se ispostavilo da sam bio u pravu. Mala Purpur, kako su je roditelji nazvali, bila je apsolutno nemoguća. Iako smo pratili svaki sekund njenog života, to derište je nekako uspevalo da stalno dovodi sebe u neprilike. Zato smo uticali na Miloša da se presele u Staro Nebo, što je omogućilo Devani da stalno bude uz nju, kao njena dadilja Vasilisa. I Živa se često spuštala, budno motreći na gnjaveža. Ja sam je uglavnom viđao samo na mostu. Izbegavao sam da budem blizu nje, prvenstveno zbog toga što me je nervirala… Valjda
Kad posle deset godina čekanja nije uspela da pređe most, sišao sam sa njega i majci kratko odbrusio:
- Dete debil!
Posle petnaestog rođendana, shvatio sam da je od tinejdžerke gluplji samo bog koji sve svoje nade polaže u smrtnicu.
Posle dvadesetog rođendana, samo sam polu-pomirljivim tonom zaključio:
- Prosto je idiot.
Nakon svakog neuspelog spajanja, bivalo je sve jasnije da je ona, u odnosu na sve druge, bila najgori mogući izbor za moje nasleđe. Ali sad više nije bilo povratka; jedino što sam mogao je da je mrzim i psujem sebe što sam poslušao druge. Što je bivala starija, sve više me je izluđivala; zato sam joj pravio sranja. Sećam se kako sam uticao na to da sa devetnaest godina popije pola flaše Miloševog brendija. Zaljubila se kao koza u nekog kretena. Probila nam je svima bubne opne vrišteći od sreće što ju je napokon pozvao da izađu. Purpur se lepo odvalila od alkohola, a Vasilisa je zbog toga htela da me ubije. Gnjavila me je danima da joj kažem zašto sam to uradio.
– Zato što mi se može! – procedio bih kroz zube.
Nije mi verovala. Postala je veći davež od same Purpur, insistirajući da joj kažem istinu.
– Zato što sam ljubomoran na Nikolu! – odvalio sam jednom.
Ne bih to nikad rekao, prosto mi je izletelo. Jer ja ne mogu da budem ljubomoran, niti postoji razlog za to. Samo sam hteo da žene Java skinem sebi sa vrata. Počele su da govorkaju kako sam ja zaljubljen u nju. Pustio sam ih da veruju u šta hoće; imao sam bitnijih problema od toga šta će ove da laprdaju na nekom poselu u Javu. Znao sam da ne osećam ništa prema Miloševoj kćerki. I bio sam ubeđen u to sve do sledeće godine, do njenog dvadesetog rođendana.
Kada Purpur ni posle dvadeset godina nije prešla most, poludeo sam. Ne obazirući se na Živu i Svetovida koji su me ubeđivali da joj treba još vremena, sjurio sam se iz Java u kuću Devanovih. Bila je uplakana i preplašena. U nekoj prevelikoj muškoj pižami, koja joj se svukla sa ramena, sklupčano je ležala na krevetu pored Devaninog krila. Njena raščupana kosa boje karamele, prosula se po dadiljinim skutima. Kad sam ušao, Purpur se ukočila i blago uzdigla. Zbunjeno je usmerila umoran, staklast pogled ka meni. U sekundi mi je bilo jasno da me je osetila. Isto to je shvatila i Devana; zato me je mrzovoljno ošinula pogledom i poručila mi da izađem napolje. Odmahnuo sam kratko rukom, stavljajući joj do znanja da me boli kurac za Purpur i otišao.
Iako sam praktikovao da bes zbog neuspelih pokušaja spajanja ispraznim prvo tucanjem ruslanki, a zatim u lovu na navite, ovaj put sam umesto kod žena otišao na ulaz u Jav i posmatrao Purpur iz daleka. Namrštio sam se kad mi je telom proleteo neobičan osećaj, zbog kog sam neprimetno zadrhtao. Stvar je u tome što ja ne drhtim; ne postoji ništa što bi me navelo na to. Pade mi na pamet da mi je verovatno žao devojke, ali brzo odbacih tu misao. Ja jednostavno ne poznajem osećaj sažaljenja. Ona se vrati na Devanine skute i trudeći se da zadrži jecaje u sebi, prošapta da će morati ponovo kod psihijatra. Ponovo osetih blag drhtaj tela i iz nekog razloga, jedino što tad poželeh je da je ja tešim umesto Devane. Ta misao me uznemiri i natera da jako stisnem pesnice uz telo, nastojeći tako da savladam sebe i iskontrolišem tu svoju želju.
Ostao sam da je posmatram i kad je Devana otišla. Gledao sam je kako spava sve dok jutro nije počelo da je štipa svojim svetlom po licu. Znao sam da će je dan probuditi. Nasmejao sam se blago kad je mrzovoljno nabrala nos i jedva odškrinula teške kapke. Tromo se svukla sa kreveta i krenula ka prozoru da ga namrači. Posle samo nekoliko koraka, nagazila je na srozane nogavice pižame i pala. Opsovala je najstrašnije i brzo se pridigla. Prišla je prozoru i pre nego je povukla teške draperije, žmirkajući se zagledala u vedro nebo. Trepnula je dva puta jako, a zatim me upoznala sa najsjajnijim i najtužnijim očima boje badema. Kratkim trzajem ruke povukla je zastore i sručila se nazad u krevet.
Bio je to prvi dan proleća, moj dan, najbolji dan za ubijanje navita. Uzjahao sam Ognja i isukao mač. Uleteo sam u hordu nakaza zbijenih u pećinama Tatre.
Bio je to dan kad sam shvatio da će Purpur biti moja propast.
I ta istina mi uopšte nije zasmetala."

Trejler za  MIRIS NASLEĐA 
Trejler za  ZEMLJA MRAZA
Kupovina na sajtu DRINA STEINBERG "TRILOGIJA PURPUR ARKONE"

Recenzije: 
DRINA STEINBERG - PURPUR ARKONE by Prodavnica snova
DRINA STEINBERG - PURPUR ARKONE by Dragana Stojanović 
DRINA STEINBERG - PURPUR ARKONE  by Aleksandar Đelošević

Thursday 15 September 2016

Melina Marketa - Spasavanje Frančeske


Izdavač - Kreativni centar

"Želim da kaže: 'Frenki, ti si glupa, ti si lenja, ti si darovita, ti si naprasita, ti si zatvorena, ti cvetaš, ti voliš da kontriraš."
Želim ponovo da budem pridev.
Ali ja sam zamenica.
Niko. Ništa. Nikakva."

E, ovo je knjiga koje se "guta" u jednom dahu. Roman koji se bavi svim aspektima života u ovom modernom vremenu. Priča koja će vam ugrejati srca, ali vas i naterati da se zamislite nad problemima sa kojima se svakodnevno susrećemo, a koje lako odbacujemo i, kao što to kaže Frančeska, "poturamo pod tepih".

Melina Marketa je uspela da u jednoj knjizi obradi motive prijateljstva, onog pravog i onog lažnog, porodice i svih prepreka na koje ona nailazi, pronalaženja samog sebe i odbacivanja okova koje nam strah često stavlja, borbe između praćenja mase i isticanja sopstvenih ideja, zaljubljenosti koja vidi nešto drugo osim spoljašnje lepote...

Frančeskih glas varira od planirano stidljivog do drčnog vriska punog bola i istine, a u prisustvu onih posebnih osoba on postaje prožet melodičnih smehom i umerenim vibratom. Njena perspektiva je potpuno shvatljiva, interesantna, zabavna, a ponekad i neočekivano mudra i prepuna otkrića koja su, i nama i njoj, bila sve vreme "ispred nosa".

Knjiga za sve uzraste, sva mišljenja, sve životne i psihičke dobi... Ukratko, knjiga za sve one koji znaju da život nije samo bajka, već avantura puna uspona i padova.
 
Recenzija by Book Blogger

Juhana Tidel - Sjaj zvezda na plafonu


Izdavač - Kreativni centar

Jenina mama ima rak već 7 godina.
Jenina mama teško hoda.
Jenina mama ima veštačku dojku.
Jenina mama se umara jako brzo.
Jenina mama umire.
A Jena ima samo 13 godina.
Ima jednu drugaricu, Susanu, u školi nije popularna. Želi da njena mama ozdravi i ne želi da bilo ko vidi njenu mamu i sazna o problemu sa kojim se suočava jer ne želi da je sažaljevaju.

''Ako umreš, mama, ja ću sebi oduzeti život.
I plače, ali mora da izdrži, mora da bude jaka, mama je slaba, a ona mora da bude jača, Mora da hoda uspravno, mora mirno da diše, mora da nastavi dalje.
Mora.''

Jenin tata nije sa njima, ali zato ima baku i dedu koji pružaju podršku i pomažu koliko mogu iako i njima teško pada ćerkina bolest. 

''Jedan broj telefona.
Ne, ne jedan broj telefona.
Nego onaj broj telefona.
Jena zna da ima tatu. Zna da se tata zove Koni, i da živi u Stokholmu, i ima dvoje nove dece i novu ženu sa krivim nosem. Pa sad, ''novu'' ženu, mama i Koni nikada nisu bili venčani. Tako da je ovom skotu bilo lako da ode.''

Živi u zgradi sa najpopularnijom devojčicom iz škole Ulis, iako njih dve naizgled nemaju nemaju ništa zajedničko, vremenom će se zbližiti i podeliti one najbolnije tajne. Jer je upravo Ulis bila ta koja je dotrčala do Jeninog stana kada joj je mama, dok je bila sama u kući, pala i vikala od bola.

''Prvo pomisli kako je lepo smejati se, da to oslobađa, ali nije. Ni najmanje. Smeh na daljinu ne pruža sreću. Čini udaljenost još većom.''

Dok je Jenina mama u bolnici, Jena počinje da izlazi, udaljave se od Susane i postaje deo popularne grupe. Izbegava da obiđe majku jer se plaši.

''Izdajica. To je ona. Ali ona više ne može kod mame. Ne želi da je vidi u bolnici, s borama bola na čelu, obraza belih kao kreč. Ne želi da je vidi kako se smrzava pod žutim rupičastim ćebetom, bocka noktima, kljuka se tabletama. Okruglim tabletama, duguljastim. Bez kapsule, u kapsuli.
Ne želi da gleda kako nestaje.
Ne želi da je vidi.
Jer to više nije ona.''

Tu je i Jenina simpatija Zaharije Rajković (iz Srbije afkors, jer smo u knjigama ili ubice, ili zavodnici :D) koji je ujedno i Jenin prvi poljubac.

''Jena se okrenu prema Zeheu, sasvim se približi, on je privuče sebi i svojim usnama okusi njene, oprezno joj otvori usta vrhom svog jezika počne da traži unutra, golica, pažljivo diriguje njenim jezikom pokazujući mu kako da se kreće, mazi je po obrazu, dira joj kosu, dotakne joj nogu, ljubi je po obrazu, vrati se na usne, uživa u njihovoj toplini, ljubi je, ljubi je, ljubi je.
Četrnaesti novembar dve hiljade prve.
Prvi poljubac Jene Vilson.''

Ovo je tužna priča, bolna, ali je i priča o odrastanju, o sazrevanju i o suočavanju sa životom.
Jena nas uči kako smo svi mi, na kraju krajeva, samo ljudi, i kao takvi, ponekad imamo misli kojih možemo da se postidimo, mada ni sami ne znamo odakle te misli dolaze. Bolest najteže pada onima koji se bore sa njom, ali ni voljeni ljudi nisu pošteđeni bola, a sa bolom se svako drugaćije bori.
I to je ok.

''Ako ti umre mama, da li si ti i dalje ćerka?''

Recenzija by Prodavnica snova

Wednesday 14 September 2016

Tamara Kučan - Made In Beograd



Izdavač - Urban Art

"Made in Beograd" je nastavak knjige BEOGRAĐANKA
Živo me je kopkalo šta se dalje dešava sa Janom i Stevanom,pa sam brže bolje nabavila nastavke. Šta ću kad sam jbn radoznalo žensko.
Jana i Stevan u haosu,dali su sebi prostora i vremena do 13.07.

"Čuveni 13.07. dan kad će me moja prošlost ubiti.Ili bolje rečeno,dan kada svojoj prošlosti neću dozvoliti da me ubije,i time biti sebe. Komplikovano. Kao i uvek. Pre dve godine zavolela sam Stevana. On je vukao paralelnu vezu sa mnom i sa muškarcem.Naime,tokom veze sa mnom,nestao je. Ostavio me je zbog muškarca.Podnela sam to nekako. vratio se posle par meseci,plačući. Rekao je da mu je potrebno vreme. Dala sam mu vreme. Odredili smo 13.07. kao dan ponovnog susreta."

Ali,tog 13.07. oni više nisu isti,oboje pored sebe imaju nekog drugog.

"Koliko ste zajedno?"
"Nismo dugo.Ali to je baš veza,ako mene pitaš. To je veza o kakvoj sam sanjala sa tobom. Radimo sasvim obične stvari. Gledamo TV, slušamo muziku,doručkujemo zajedno,šetamo. zaista,nikad nisam tražila mnogo. Samo sam tražila da budeš tu."

Jana ima 18 godina,i dalje traga za ljubavlju. Stevan je uvek prisutan u njoj i oko nje.

"Stevan je...mač sa dve oštrice.Koliko sreće toliko i tuge.Ali ta sreća sa njim nije poput onih običnih sreća.Sa njim čovek poleti,nauči da leti i zakuca se. U govna."

Splavovi,seks, brza kola, glamur, moda, sponzoruše, prijateljstvo, ljubav, tajne.Muškarci se smenjuju - fudbaleri,kriminalci,štreberi, pevači...

"Svako od nas gradi sliku o sebi samom. Znam da se o meni svašta priča. Znam da se nekad bahato ponašam i iskorišćavam muškarce. posle takvih priča osetim se fatalno. Znam da te priče, te ružne i gnusne priče, pričaju oni muškarci koji me nikad nisu imali u potpunosti. Jasno mi je da me devojke u školi ne vole. Dok one pričaju o mom životu,ja ga živim. Volim da hodam podignutog nosa. Volim da glumim. Volim da menjam uloge. Nekada sam najveća ćurka,kurva, sponzoruša, jadnica,nekada sam faca.Srećna sam jer ljudi koje volim znaju kakva sam."

Tokom veze sa jednim pevačem dobija ponudu da snimi spot. Upoznaje Martina,momka iz Hrvatske koji u njoj vidi potencijal za foto modela. Upoznaje Paola,starijeg muškarca,vlasnika i direktora modne agencije iz Milana,javlja se jaka privlačnost između njih koju oboje pokušavaju da obuzdaju. Paolova priča - dva puta razveden,dvoje dece.
Jana dobija priliku da promeni život. Želi nešto novo,nešto drugačije,da promeni sivilo koje je okružuje. Milano je došao u pravi čas. Sjajan grad za novi početak. Svet mode, prepun poslovnih i moralnih izazova,slava,uspešna karijera modela. Ali,samoća je uvek prisutna.

"Nisam umorna od Milana,umorna sam od samoće."
"Samoća može da te napadne bilo gde."
"Znam."

Jana mesecima na relaciji Beograd - Milano. Ponovo Stevan,uvek Stevan. Da li će ikad smoći snage da mu kaže ne? Pucanje dugogodišnjeg prijateljstva sa Anjom,koja joj na najgori mogući način zariva nož u leđa. Anja i Stevan.

"Kako su mogli? Kako su oboje imali snage da mi to urade? On,koji se kune u mene. Ona koja je bila moja drugarica godinama. Nije on bio sa tamo nekom iz mog razreda. Nije ona bila sa tamo nekim mojim bivšim. On se ljubio sa Anjom,onom devojkom sa kojom sam bila godinama nerazdvojna,ona se ljubila sa Stevanom,onim Stevanom o kome zna svaku sitnicu,svaku moju sreću i tugu zbog njega. "
Paolo je uvek pored nje,da je zaštiti,uteši. Zna svaki detalj njenog života,zna sve o Stevanu. Jana se zaljubljuje u njega,i on u nju. Ali on je neuhvatljiv,nepredvidiv...a ustvari nesiguran i ubeđen da će Jana i Stevan naći svoj happy end.

"Toliko sarađujem sa devojkama,ako je neko ekspert za žensku psihologiju,ja sam. mislio sam da mogu svaku devojku da pročitam,da mogu da joj uđem u glavu,da mogu da predvidim svaki potez... ali sa tobom...nikad nisam uspeo da provalim šta je u tvojoj glavi.Ne znam da li bih smeo da se opkladim.Nikad nisam siguran..."
"To je zato što sam luda!"
"To je zato što si posebna." 
"Grešila,zaista.Srljala,svakako.No svaki moj muva bez glave potez volim... Ne znam da li sam se naučila... Često pomislim da ne znam ni za čim sam tragala...Paolo kaže za ljubavlju.Kad ga pogledam,svaki put...Shvatim da sam našla ljubav u njemu.Ovog puta ne donosim zaključke tipa on za ceo život,on mi je suđen,samo jednom se voli,...sve su to sranje zaključci.
Posle svih tih prinčeva...
Završih sa Žab(ar)om...
Nikad srećnija.
Kažu happy end."

Ponovni susret Jane i Stevana. Stevan odlazi za Čikago. Nema svađi,tajni,prepirke. Normalna komunikacija. Da li je njegov odlazak kraj njihove priče? Da li je potrebno da neko ode da bi shvatili koliko ga (ne) volimo?

"On i ja imali smo neku priču,kakva god da je.Imali smo je,godinama smo je pisali,slovo po slovo, stavljali zareze,tačke,uzvičnike,upitnike.Uglavnom sam to ja radila...Evo,i sad sam ja ta koja je presekla i odlučila da stavimo tačku.Duboko u sebi sam ljuta...Duboko u sebi i dalje nosim neke stare rane...To su rane koje ne zarastaju,ali od njih se ne umire. Sa njima se živi."

Zaista sjajna knjiga o ljubavi i traganju za njom,o ljubavi od koje bežimo,al nas uvek sustigne,o rastancima,sastancima,snovima mladih ljudi, prijateljstvu.
Tamara kaže da se knjige o Jani i Stevanu (Beograđanka,Made in Beograd,Zauvek,Oduvek) mogu čitati svaka za sebe. Ali vam ja preporučujem da ih pročitate sve,redom,nećete se pokajati.
Jana i Stevan su par za koji ne znaš dal da navijaš za njih da budu zajedno,ili da ih rastaviš za vjeke vjekova. Jana je sad sa Paolom,a dokle...pa videćemo u sledećem nastavku ;) 

Recenzija by Crni biser