Wednesday 6 February 2019

Penelopi Vord - Kao pas i mačka


Izdavač - LAGUNA

Kao pas i mačka završena. Da kažem da sam očekivala više jer mi Zabranjena strast još uvek odzvanja u mislima. Ta knjiga ove autorke je daleko bolja od ove. Daleko od toga da je ova nekako loša ali nije onako pronicljiva, bezobrazno izazovna. Možda je onoj knjizi trebalo dati naziv Kao pas i mačka a ne ovoj. Ovde nema te igre. Ovde je igra samo ona koja se tiče loših odluka, koja se tiče brzopletih odluka. Ona koja osuđuje na deceniju nečega što je dvoje mladih izmestilo iz njihovog sveta. Zbog straha, zbog drugih ljudi, zbog okolnosti a najviše zbog želje i ljubavi. Da, opet priča o dvoje koji umesto da uživaju i priznaju jedno drugom osećanja radije se sakriju u ljušturi svojih školjki bez mogućnosti da čuju zajednicki huk talasa. 
A onda posle mnogo godina se dve sudbinske povezane duše sretnu, uz sav bes, uz svu paniku, uz sve emocije koje su virile iz pogleda, odolele su želji da se zamrznu. Moram da krenem sa ovim citatom. Ogoliti dušu nakon mnogo godina bez reči, pogleda, misleći da je previše mržnje i besa a ustvari... uspomene su one koje bole, situacije i događaji koji su obeležili i zapečatili lepo. Uspomene su one koje žele bes i mrznju, ne srca, ne duše, ne sadašnjost.

"Mislila sam da ne osećaš isto prema meni i nisam htela da se izbezumiš. Nisam htela da te izgubim."
"Ali izgubila si time što si pobegla.Gde je tu smisao?"
"Mislila sam da neće toliko boleti ako odem pre nego se desi najgore. Međutim, suština je u tome da sam bila glupa petnaestogodišnjakinja kojoj su hormoni ludovali. To je bila pogrešna odluka. Nisi mi dozvolio da ti kažem koliko mi je žao kad sam se opametila sledeće godine. Mnogo mi je žao ako te je moj odlazak toliko povredio."
"Povredio?", ljutito se nasmejao pa me zapanjio. "TO me je promenilo. Voleo sam te Amelija. Bio sam zaljubljen u tebe."
Osećala sam se kao da su mi njegove reči presekle srce. Nisam mogla da odgovorim. Ni u ludilu nisam očekivala da će to reći.
"Tad sam bio spreman da umrem za tebe. Kad si otišla ceo moj svet mi se srušio. Osim tvoje bake, ti si bila jedina na koju sam mogao da računam. Uvek si bila uz mene... sve dok nisi nestala."

Njih dvoje, Džastin i Amelija. Lepo je čitati o prijateljstvu njih dvoje, lepo je čitati o onome što se rađa u njima dok su bili deca, dok su odrastali, sazrevali, postajali svoji. Divno mi je bilo čitajući ovu knjigu, a onda je malo odložim negde na pola i setim se prijateljstva koji su krasila moj život. Neka su bila skoro pa ovakva, neka traju još, neka su prošla kroz te talase neke mladalačke ljubavi od koje zadrhtiš, nasmešiš se onako krišom. Ponosna sam na ta prijateljstva koja i dan danas traju. Možda nismo nikad završili kao Džastin i Amelija ali i dan danas kad sednemo lepo je setiti se izlazaka, lepo je setiti se zadirkivanja, lepo je setiti se onih pogleda koji padaju u prolazu, setiti se igre reči između nas dvoje, lepo je čuti kako su nas naši prijatelji okolo doživljavali i kako je pucalo oko nas od privlačnosti.

"Njegov glas je odjednom zavibrirao kroz mikrofon. "Ova pesma je posvećena svima koji su imali prijatelja koji ih izluđuje - prijatelja koji se zavuče pod kožu i prisutan je čak i kad fizički nije tu. Od onih s jamicama u obrazima o kojima sanjate od detinjstva. Od onih sa očima zelenim poput morske pene u kojima biste se izgubili, Od onih koji vas đavolski zbunjuju. Takvog prijatelja."

Ona Amelija, neko ko je nekad pobegao a koji se prvi vratio.
On Džastin, neko ko je ostao slomljen a zatim pokušao da se sastavi.
Ljubav je nešto što se ovde probudilo, što je promolilo glavu iz nekog starog kovčega pokupivši onu prašinu i paučinu koja je pretila da prekrije svaki drhtaj koji je jednostavno morao da se desi. Borba svakim danom sa tim kako odoleti izazovu i iskušenju je ono što u knjizi dolazi do svog vrhunca. Borba da se sve učini na pravi način jer su ipak prošle godine i drugačije nije moglo. 
 
Gde ima ljubavi tu ima i ljubomore. Meni je bilo zanimljivo čitati nešto što znam, nešto što smo svi mi doživeli, jer kad voliš osetiš potrebu da izbaciš iz sebe i to što ne valja. Pokušavajući da ostaneš drug i biti neko ko gleda život onog drugog je jako teško. Ljubomorno čudovište u trenucima kada imaš za prijatelja osobu koja ti se ujedno i sviđa, je sve samo ne pod kontrolom. Onda si i besan i ljut i dobar i mio. Iako ga voliš i osećaš svim svojim bićem ujedno si i okidač na njegove reči, šale i praviš scene. Ne zato što si blesava i to želiš već zato što ljubomorno čudovište ne dozvoljava da se sve odvija svojim tokom. Ne dozvoljava da sve bude mirno i tiho i slatko. Tako je i kod Amelije i Džastina, nema tu dozvole da se životi njih dvoje nastave sa nekim drugim.

"Ironično što osećam ostatke naše stare spone samo u tim nekim trenucima dok se ćutke gledamo u oči. Nekad trenuci tišine govore najglasnije."

Nekad tišine govore, nekad zvuci njegove gitare što je takođe lep detalj u knjizi.
Priča o tome da je "Poverenje je crno ili belo. Ne možeš nekome polovično verovati. Poverenje ili postoji ili ne postoji."
Priča o tome da ljubav nema veze sa rečima "volim te", već s'nizom postupaka.
Priča o tome kako je on njoj pokazao kako se voli pogledima, osmehom, ponašanjem i da je okrutno zloupotrebljavati reči "volim te" jer izgube na svojoj važnosti.
Knjiga nije loša da se ne bi pročitala i izvukla ona lepa strana ljubavi i pobede u njoj.
I za kraj ono što je mene zadivilo i ostavilo bez glasa, i ma koliko verovala da je ovo samo u knjizi i da su takve stvari retke u stvarnosti, volela bih da kažem da su ovakve ljubavi najlepse...

"Dok sam gledao Ameliju kako se igra sa Beom na plaži, razmišljao sam kako se menjala njena uloga koju je igrala u mom zivotu.
Tajanstvena devojčica s povezom preko oka.
Najbolja drugarica.
Tinejdžerska fantazija.
Devojka koja mi je ukrala srce pa ga slomila i odnela sa sobom kad je pobegla.
Drugarica koja se otuđila.
Zabranjena cimerka.
Devojka.
Majka moje dece.
Ispalo je onako kako je trebalo ...."