Wednesday 19 February 2020

COVER REVEAL: Awful Curse by Elena Monroe


Title: Awful Curse
Series: Celestial Bodies #1
Author: Elena Monroe
Genre: Contemporary/Fantasy Romance
Cover Design: Maria, Steamy Reads
Photo: Michelle Lancaster
Model: Lochie Carey
Release Date: February 24, 2020
 
BLURB
He was King of Arcadia Prep until she came for his throne…

ARIANNA
We moved around a lot, too much.
The shine of my highly respected and decorated military dad’s badge wore off after I became heavy baggage.
I was the new girl thirteen times in two years and every time I had to tape up another box I grew more resentful. Forced to forget everyone I fell in love with, laughed with and bonded with.
For a certain price you could unburden yourself from your hormonal teen at Arcadia Prep too.
I’m reckless.
I’m impatient.
Purple hair, a don’t care attitude and my Doc Martens all screamed leave me alone, fending off any new relationships.
I vowed to keep my heart safe this time, locking it away right under my anger but he knew exactly where I hid the spare key – in his mysterious eyes the minute ours locked.

BOLTON
I was stuck – the essence of a God in some kind of limbo of high school.
I was meant for more than this.
Being king here meant nothing.
Arcadia Prep wasn’t for the weak. The expectations, the pressure, the standards, the success and privilege smug on everyone’s face wasn’t everyone’s cup of tea.
I thrived in chaos.
I’m fearless.
I’m ruthless.
The new girl was not my cup of tea.
She stomped her Doc Martens all over my tradition, rules and my reign.
We all have secrets. Mine were paper weighted down by my heavy crown.
Her violet eyes and her abrupt attitude spewed sass all over my black on black. She didn’t faze me until I realized she was after my crown…
 
PRE-ORDER LINKS
 
 
EXCERPT
BOLTON
I heard footsteps long before I reached the door alerting me someone was trespassing. Quietly I stood in the doorway searching the room for culprit when I should have guessed.
Arianna. New girl.
Her fingers danced on the surfaces as her curiosity took it all in. There was no way to warn people that I was in a dangerously ruthless mood, to warn her.
“You’re gonna graduate from new girl to felon if you don't start following the rules.”
She laughed and something about the casual attitude around the word felon made it seem like she knew trouble better than I did.
“Been there, done that, wasn't worth the t-shirt or the keychain.”
I plopped down in the chair I put there years ago now, tired of getting drunk and doing the same shit. I rather do it alone then with people I hardly like. That's why I come here to hide during parties.
She finally let eyes gloss over me and her face whines at the cut on my lip. I almost thought she physically got hurt, too bad suffering isn't transferable.
“What the fuck happened to you?”
That sounded like a real concern, in all it's displaced glory. Stern, demanding, even judgement - all here.
“Well, not that it's your business, but I finally got what I deserved for my mouth.”
She fearlessly walked right over to me standing between my legs and leaned down to get a better look. Her deep blues rimmed with violet to match her hair, reminded me of the sky when it got tie-dyed right before sundown, as she inspected my wound that stopped hurting the more I pushed the beer bottle to my lips over and over.
Better than the golden hour before the all the colors turned black and nothing was covered in the pretty filter. That summed up Arianna.
“Well deserved doesn't make it hurt less.”
She was wrong. It actually did.
“Are you gonna kiss it better?”
She actually half scuffed, half snorted with laughter like I wasn't being serious. I was in a despicable and semi-diabolical mood hellbent on the two B’s that teenagers values. Beers and Babes. The third B (bongs) was out since I couldn't get caught with shit in my system during a pee test.
Arianna wasn't half bad looking if I looked past her immature tantrum leading to her purple hair. Her skin shimmered like it was actually happy and her lips were almost always smiling. In this moment she was half goddess, but I couldn't forget she was always half Hell.
My own personal hell.
I let my hand touch her thigh so she knew I was serious even though I was slumped down and perpetually board.
“What are you doing? We hate each other remember?”
“Hate me tomorrow.”
 
AUTHOR BIO
Elena Monroe grew up in Florida scribbling down stories from a very young age. These stories were really just wavy lines filling the paper, but she knew each word, each emotion, each character's name, and there was no tricking her into forgetting what each line signified. Just like her unconventional way of writing as a toddler Elena is setting her own rules and just telling stories.

Much like her debut novel, The Best Years, life certainly imitated art. Transplanting from the South to the East Coast, Elena currently lives in Connecticut with husband, reformed bad boy.

Find her on her social media through Twitter at @elenamonroe, Instagram at @elenamonroewrites, Facebook at @elenamonroewrites, and more
 
AUTHOR LINKS
 
 

Sanja Vukosavljević - RIZIKUJ SEBE



ON.

"Nađoh je da razumije moje ćutanje i da ućuti moje vrištanje. Nađoh je da me pogledom smiri i osmijehom miluje. Nađoh je da mi bude dovoljna samo dok je tu negdje u blizini, da je osjetim makar je ne video. Nađoh je da mi bude mir i nemir, nada i beznađe, moj početak i vječiti kraj."
 
"...Ali onog trena kad je spustila usne na moje i privila se uz mene, samo u kožu obučena, sumnja je pokunjeno spustila pogled i sakrila se u ćošak moje duše, dok su čežnja i potreba stale ispred nje, braneći joj da pogleda naprijed.
Ni slađe predaje, ni jače izdaje od one kad izdaš sam sebe, predajući se pod izgovorom strasti.”
 

ONA.

"Jer trebalo mi je da znam. Da sanjam. Da maštam. Da mu pogledom govorim.
Evo me. Tu sam pored tebe, tako ti blizu a ne vidiš me.
Evo me. Grcam tu pod samom površinom nevidljive bare, čekam da ispružiš ruke i dodirneš me. Da me povučeš gore. Da mi pridržiš bradu nad ogledalom moje sudbine, jer ne vidim se.
Evo me. Lutam i stradam, a sanjam da samo jedanput pogledaš me u oči i vidiš mene. Samo malo mene i ono ostalo sebe. Jer to si ti! Ti živiš u oku mom, u duši. U svemu onome što je ostalo od krša i loma što su razvalili svi drugi..."

"Koliko ga voliš?
Toliko da dišem da ga udahnem. Toliko da gledam samo da ga ugledam. Toliko da u meni više nema mene, samo on. Toliko da bih život dala za njegovu sreću, pa makar nikad ne bio moj."
 

Mogu li ja napisati osvrt kroz citate jedne od najlepših ljubavnih priča ikad pročitanih? Lakše bi mi bilo. A sa druge strane, ni sam roman nije lak pa što bi meni bilo lako da napišem ono što ova knjiga predstavlja.
Kako ispričati priču o priči koja priča svoju priču? Kako dočarati bol koja kida, kako opisati ljubav koja obavija, kako prigrliti osmeh koji obasjava, kako obrisati suzu koja ostavlja neizbrisiv trag? Kako da vam dočaram rizik njih samih kad sam i ja sama rizikovala čitajući ovu knjigu a da nisam ni bila svesna toga. 
 
Svako slovo je u meni izazivalo jezu i svakim redkom sam se i sama osećala ogoljeno. Svako slovo me je bolelo, svaka stranica je u meni kao četkicom brisala prašinu sa davno nacrtanih puteva, rana i ožiljaka. Čitajući oživljala sam i sama neke svoje rane, strahove i suze. Odbačenost zbog ljubavi, borba za udah, pobeda nad samim sobom, otkrivanje sebe samog.

"Prokleta od vremena kroz vijekove."

Kako dočarati priču koja vekovima traje, kako pomiriti vere prepričavajući borbu koja traje kroz vek i vekova i koja će trajati dok je sveta i ljudi. Kako navesti vas koji ćete ovo tek pročitati na pravu stranu jer svi smo mi jednaki pred onim gore, koji god da je on po veri. Kako neverne Tome razuveriti da ovu knjigu treba pročitati kako bi spoznali bitne stvari koje itekako grlimo i verujemo u njih.
 
"Rizikuj sebe" je sjajna lekcija svima onima koji se bore, sa samim sobom, sa drugima, sa svojom pameću, sa svojim srcem, sa svojim dušmanima i svojim prijateljima ne znajući bitnu stvar. Ili možda zanemarujući bitnu stvar. Gušeci onaj nemir u nama koji nam otkriva spoznaju. Lekcija pred kojom treba da pognemo glavu.

"Nemir. Osjećanje izazvano sumnjom, protkano strahom, hranjeno ljubomorom. Nemir. U početku vas prožima kao lagana trema u želucu, trepereći kao krila leptira, i kako raste hraneći se količinom hrane koju mu date, tako obuzima cijelo vaše biće. Ako nema nikog da nemir umiri, strah će nadjačati um, a um će tad sakriti jedinu istinu. Onu da ste sami sebi najveći prijatelj, a opet da nemate najvećeg neprijatelja od sebe."

Obožavam ovaj roman. Sjajna stvar je kada se pisac poigra svime što nas obavija s vremena na vreme, što nas okruži, što osećamo od strane nekog drugog bića.
U toj igri možemo da vidimo kako nas razna osećanja navode na razne načine da pobedimo, budemo poraženi, volimo, mrzimo, pokleknemo ili poletimo.

"Strah. To osjećanje usađeno u čovjeku što te tjera da spoznaš sve svoje granice i mogućnosti u jednom trenu. Strah. Usko povezan sa herojem i kukavicom u svakom od nas, onaj tren što traje koliko treptaj, a duži je od pet života pa te tjera da laješ, da režiš, da cviliš i moliš."
 
U toj igri možemo da budemo veliki kao vodopad a možemo da budemo i bara po kojoj svi gaze, možemo da se osilimo ispred lava a sa druge strane možemo da se uplašimo pred običnim mišem.
U toj igri možemo da gledamo ispod oka neverujući nikome, a možemo i da prigrlimo svakoga.

"Sumnja. Stanje tijela kad um preuzme vođstvo nad srcem. Sumnja. Ona boljka što izjeda i obuzima dušu kao rđa, vođena strahom od nenadane izdaje.
U očima mu vidim sumnju, a znam da on u mojim vidi izdaju. I dok se ta dva stanja naših duša nijemo hrvu u rano jutro, strah igra svoju igru. Kruži od njega do mene i sije hladnoću."

Sanja se poigrala sa potrebom, donoseći predaju. Ne trepćeš. Ne dišeš. Predaš joj se. Obuzme te. Bez bojazni da ćeš biti povređen. Kao da je sasvim normalno da joj se predaš gazeći svaki atom razumnog u tebi.

"Potreba. Stanje koje tijelo registruje kao svoju sklonost nečemu što nema.
Potreba. Osjećanje koje dušu tjera da se grči poput narkomana kad treba svoju dozu."

Ovo je jedna velika životna priča. Priča koja se peva kroz sevdalinke, koja stvara uspomene koje isceljuju. Ovo je priča o dvoje mladih koji se vole do one duple beskonačnosti, u nedogled. Ovo je priča o njoj koju život bičuje i koju životna oluja baca sa stene na stenu kao mrtvo telo usred najveće oluje.
Ovo je priča o njemu koji kao riba na suvom hvata vazduh, ostaje živ zahvaljujući kapima koje mu kiša usled pustinje podari. 
 
Moram da naglasim da je ON, Damir, meni nju bacio u neki ćošak sobe. On je, svojom ljubavlju, obgrlio svaki deo mojih misli. Ne znam zašto je to tako i možda bi trebala da se osećam loše kao žensko kada pišem ovo ali ne. On je preplavio i potopio sve ono sto čini ovu knjigu, svojom ljubavlju, svojim bolom, svojom borbom.
 
Bolelo je i nju, dotakla je i ona moje srce, ali sa njegovim izdisajem, sa njegovom suzom, uz njegov krik i njegovu tišinu koja slama ja sam disala, preživljala i isčekivala.

"Nedostajala mi je. Bio sam je željan. Gladan i sit svega što je davala i što mi je ostala dužna. Htio sam je otjerati. Htio sam je natjerati da ostane. Htio sam da mi se odupre i da mi se preda. Da mi vrati nešto za ništa. Da mi dokaže da je njeno ništa dovoljno za sve moje, i dok je u meni gorjela bitka svih dana bez nje i tjerala me da je se odreknem, pojačao sam stisak oko njenog struka..."

"Tuđa. Moja. Svačija."

Svaka od ovih reči boli na gotovo isti način a svaka od njih piše različitu priču iste junakinje.
Koliko puta je život spreman da nam pokaže da poljubac u čelo i zagrljaj koji obavija i leči može da stvori tornada koja ce prkositi svima i svakome. A opet, koliko puta možemo kroz taj isti život shvatiti da ni taj poljubac ni taj zagrljaj ne može prkositi nekim rečima koje prete da naude voljenima. Na kraju shvatimo da ćemo se povinovati svakom đavolu kako bi sačuvali anđela, neuprljanog i nevinog, dovodeći sebe u situaciju da budemo krivi, loši, zli iako to nismo...

"Zavist. Otrov gori od svih otrova. Proizvod pakosti i ljudske dvoličnosti, izazvane licemjernim klicama kao najprljavijim blatom čovjekovog nemorala. Zavist. Sije sjeme ljubomore u dušu željnu pažnje,čekajuci da proklija i iz njega iznikne bes. Zavist se ne liječi. Zavist se ne mjenja. Ona samo pušta svoje korjene dublje, kao korov, rađajući laž."

"Nije tako strašno" - Ovo su reči osobe koja je napisala ovo čudo.
Ne, nije tako strašno ali svako od nas se sa svakom pročitanom stranicom lomi na različite načine. Izgleda da je meni zapalo da se slomim do srži mada iskreno mislim da ove suze spiraju ono naslagano, delom loše, delom setno.
Ne, nije tako strašno Sanja uopšte, priča je morala biti ispričana ali svaki korak Safikade, svaki korak Meline niz kamene stepenice iznad brzog i opasnog, vijugavog Vrbasa u meni je dobovao i iznova mi u glavi budio misli. Zloslutne.
Iskrene, ovakve ljubavi, tanane kao struna, što svako misli da može da ih pokida, a ustvari jake da mogu da prekolju i najtvrđu kožu, ovakve ljubavi se u tim nekim sevdalinkama "koje leče dušu" završavaju tragično. E to je strašno. To kida i to boli. To iščekivanje da ćes ih dovesti pred sam ponor gde ce dotaći dno.
Kidali su se i oni pred mojim očima, pucali, raspravljali pa sastavljali kao živa kad se prospe. Svaki atom njih kreće na svoju stranu želeći da pobegne, priželjkujući da ostane. Svaki dah tražio je udah.
 
"Ali s njom... s njom je svaki put bilo savršeno. S njom je svaki put bio kao prvi. Jer svaki prvi se pamti. Prvi poljubac, prvi dodir, prva bol i prva suza. Prva ljubav i prva nesreća. Sve prvo pamti se dovijeka. A s njom ... meni je s njom prvo sve."

"Volim te toliko da strepim da bi svaka moja pogrešna reč mogla da te otjera od mene. Možeš li zamisliti koliki je to strah? Volim te toliko da svaki dan sa tobom u mislima proživim po sto puta. Dok te gledam vidim i svoje juče, živim svoje danas, sanjam da si moje sutra."

NE, nije strašno jer priče su morale biti ispričane i hvala ti na ovom romanu. Hvala na svakom slovu o kulturi, nekoj drugoj, meni nepoznatoj. Ima se što šta ovde naučiti i ja sam to upijala kao sunđer. Mi koji smo željni saznanja tih nekih priča iz drugih zemalja, nama najbližih, uživamo u tome.
Hvala za svaki redak o ženi, osobi koja predstavlja majku, od glave do pete i do najsitnijih slovca napisanih i nenapisanih o njoj.

"Čovjek ti je teški hajvan sine moj. I ono malo duše što ima, Bog mu je dao da mu bude teže..."

O njenoj borbi da ono što nije čuvala pod svoje srce, prigrli, nauči, svije u svoje gnezdo i napravi ga itekako svojim. Toliko jako svojim da očima ne mora da vidi jer srce oseća.
 
"Al sine, nije ono loše najgore što može da ti se desi. Ništa, to je najgora stvar koja ti se može dogoditi. Ništa. Da ne osjetiš ništa, da ne doživiš ništa. Jel ti nije slađe živeti jedan dan sretan, nego dva života žaleći?"

Svaka njena reč kao da je svima nama pisana. Kao da je svima nama koji smo pročitali i koji će pročitati roman, namenjena. Ja sam svaku prigrlila kao da je za mene izrečena jer ta ljubav majke prema detetu daje najvrednije savete koje nekad budu spas za dušu, srce i telo.
 
Sjajna priča o prijateljstvu, o ljubavi između pravih i iskrenih prijatelja koji su spremni sve da urade kako bi bol zaobišla njihove voljene ili bar ublažila tugu i zacelila rane. Takvi su spremni da skaču u vatru, spremni za ližu rane zajedno sa vama i spremni da ćute zajedno sa vama. Da se smeju i da plaču.
 
Ovo je knjiga kojoj se vredi vratiti, knjiga koju vredi s vremena na vreme prelistati. Knjiga u koju se treba zagubiti i koju treba prigrliti jer su duše mnogo ljudi utkane u nju. Nekoliko ljubavi su ostavile pečat baš među ovim stranicama za sva vremena.

"Zašto ga volim? Ne znam. Ljubav i jeste ljubav zato što ne znaš zašto voliš. Samo si svjestan da dan nema svjetlo, ako tog nekog nema kraj tebe. Nije savršen, nije bezgrešan, nije najbolji. Ali je moj, zato što ja njemu pripadam. Ne možeš ga istjerati iz mene. Ne mogu ga ni ja izbaciti iz sebe. Ukorijenio se, sa svakim otkucajem srca ja njega živim."

Nakon pročitane knjige shvatiš da je jedina pobeda da rizikuješ sebe, ma šta da ti je pripretilo, ma šta da te je spustilo na dno ili uzdiglo u nebesa.