Tuesday 4 February 2020

Maja Anđelou - Znam zašto ptica u kavezu peva


Izdavač - ŠTRIK

“ ‘Ponovljeni zakoni’ su mi bili omiljena knjiga u Bibliji. Zakoni tako apsolutni, tako jasno sročeni, da sam bila sigurna da svako ko želi da izbegne pakao, sumpor i večito prženje na đavolim vatrama samo treba da ih napet nauči i doslovno se drži naučenog.”

Ovo je autobiografska knjiga Maje Anđelou koja prati njene najranije godine života, period proveden kod religiozne bake u gradiću Stemps nakon što su joj se roditelji razveli, ali i podršku, ljubav i povezanost koju ima sa bratom.
Rasna diskriminacija, koja ne zaobilazi ni decu, obeležila je njeno detinjstvo.

“Isključivanje ili utišavanje je veština u kojoj sam bila dobra.”

Nakon nekoliko godina provedenih kod bake, Maja i njen brat odlaze da žive kod majke koja je oličenje lepote.
Baš tu, osmogodišnja Maja doživljava seksualno zlostavljanje.
Zbog te traume, prestaje da govori skoro pet godina.
Nakon toga, vraća se kod bake gde će ostati do petnaeste godine, potom se odlazi kod majke, a tu je opet čekaju novi izazovi, preispitivanja i traume. 

“Promenio me je vetar našeg brzog prelaska u novi svet. Prolovene suze su zgažene, pretvorene u blato i najzad u prašinu. Godine povučenosti su odbačene i ostavljene da mlitavo vise kao pipci parazitske mahovine.”

Knjiga je emotivna, potresna... ne toliko zbog Majinog iskustva jer je ona prosto “uklonila” emocije i o tome piše kao da se sve to nije njoj dogodilo. Ili je bar to moj utisak.
Više je potresna zbog samog društva.
Sramota koju društvo i većina treba da osećaju jer rade ovakve stvari ili nemo posmatraju druge dok diskriminišu, zlostavljaju... i ne rade apsolutno ništa povodom toga.

“Bilo je strašno biti crn i nemati nikakvog uticaja na sopstveni život. Bilo je brutalno biti mlad, a već dresiran da mirno sediš i slušaš optužbe na račun svog naroda bez prilike za odbranu. Najbolje bi bilo da smo svi mrtvi. Pomislila sam da bih nas rado sve videla mrtve, tela nabacana jedno preko drugog. Piramidu od ljudskih tela sa belcima na dnu, kao osnovom, pa onda sloj Indijaca sa njihovim smešnom tomahavcima, tipijama, vigvamima i ugovorima s vladom, pa crnci s krpama, receptima, vrećicama za pamuk i duhovnim pesmama koje im vire iz usta. Neka se sva holandska deca sapletu na svoje klomple i polome vratove. Neka se sva francuska deca zadave Ugovorom o kupovini Luzijane (1803), a svilene bube nek pojedu sve Kineze s njihovim glupim kikicama. Mi smo jedna gnusoba od vrste. Svi mi zajedno.”

Ovaj odlomak ne može da ne probudi iznenađenje, čuđenje i onima “uvek savršenim” verovatno i gađenje.
Ali onda zamislite koliko je društvo bilo krivo za ovakvo razmišljanje jedne devojčice? Jedne žene?
Mnogo.
I dalje je. 

“Sve ono što je protiv tebe možeš iskoristiti i u svoju korist, ako shvatiš načelo zamene mesta.”

Hvala Maji što je imala hrabrosti da sve ovo napiše, da progovori i da ostavi svoj trag u ovom tamnom svetu.
Ja vam od srca preporučujem knjigu i nadam se da će i ostale biti prevedene.

“Do petnaeste godine život me je naučio da predaja, kad joj dođe vreme, nije ništa manje časna od borbe, naročito ako nemate drugog izbora.”

5 zvezdica.

“To bi htela da radiš? Onda moraš da se potrudiš i pokušaš. Uloži sve što imaš. Rekla sam ti mnogo puta, ‘ne mogu’ je isto što i ‘baš me briga’. Oboje su siročići.”

No comments:

Post a Comment