Sunday 23 July 2017

Drina Steinberg - Trilogija Purpur Arkone



Uđemo u knjigu lagano, željni toga da će biti knjiga koja se guta, lako čita. Miris nasleđa nije takav, bar meni. Ma koliko izgledala kao neka koja se čita u dahu, nije to.Uđemo u knjigu očekujući da će nas početak oteti i uvući u knjigu, nasleđe me je odbijalo, kao da mu nije vreme i dan. Istrajala sam. Posle početka koji nije obećavao, utonula sam u hmmm ljubavnu priču punu naboja, drame, čežnje i rekoh sebi ok to je to. Još jedna lepa ljubavna priča. Varka, sve je samo ne to. Jeste to ali opet klizi iz šablona. Prvo - tu noć, prah, tu daleku godinu i san zanemarimo, drugo pustimo da klizi zajedno u toaletu sa njenim ponosom iako je jako teško raskrstiti sa tim i jako ubitačno kada shvatiš da imaš luzera pored sebe. Treće -On, neko na koga se lagano oslanja sve više i više. Reči "Ako u sadasnjosti vučes repove prošlosti, nema ti ni budućnosti." stalno joj odzvanjaju i u celoj knjizi se provlače. 
Priča koja kreće jednim smerom a zatim skroz iznenađujuće pretvara se u nešto neočekivano. Magija, čudo, nestvarnost prožimaju knjigu.
"Savršeni pejzaži, savršeno vreme, savršeni ljudi, savršeni mir i skoro savrsena sreća. " 
Skoro! Mnogo puta dok sam čitala knjigu, prekidala sam čitanje i ostajala zamišljena nad pročitanim. Potpuno izgubljena, pitajući i sebe da li verujem, da li treba da verujem. Potrebno mi je bilo da se cela prepustim priči kako bi je doživela, a kad sam to i uradila bilo je okrepljujuće. Nakon toga osećala sam se kao da držim nešto toliko lomljivo misleći da ako samo malo brže okrenem stranicu ili malo brže krenem da gutam reči, da će se slomiti. U paramparčad slomiti i da više neću moći da nastavim čitanje. Nikada to nisam osetila tako jako a dugo vec čitam. Nikada knjigu nisam doživela kao krhku stvar koja će se slomiti, nestati. Kovitlac pripadanja, želje, samokontrole, ljubavi i prošlosti napravile su čudo u prvoj knjizi.


Druga knjiga "Zemlja mraza", eeee tu knjigu sam ja htela da razbijem. Poletimo pod naletom dobrog osećanja da se sve dobro završi i ne vidimo dalje od onog što želimo i na kraj knjige padnemo. Napeta knjiga koju prožimaju napetost, borba, ljubav, požrtvovanje, hladnoća koliko i toplota kao i odanost. Na kraju, ja glupača pozeleh da se sve završi ali ne bi bilo zanimljivo da nije komplikovano. Druga knjiga se završava u nekom drugom paralenom svetu gde ona nečija pripadne drugom. Opet bez da je iko pitao, brisanjem uspomena razbija se još jedan period Purpurinog života. Koliko li je teško kad neko sa tobom postupa kao sa lutkom u nekom lutkarskom pozorištu? Još bolje pitanje koliko je to ispravno?


Sjaj bezdana, tri godine izgubljene u lutanju, tuđem igranju i plesanju kako neko drugi kaže. Pravila, propisi i ono što se sme dok se dve duše kidaju, lome, razbijaju o hridi života i neživota. 
Moje komentare sve tri knjige sam vezala ali sam ih pisala odvojeno, nakon svake pročitane. Pre dva sata sam zavrsila treću knjigu a meni i dalje tutnji u glavi, u telu. Ono što se oseća kroz knjigu nije obična ljubav. Ovde se radi o bezrezervnoj ljubavi, onoj večnoj, beskonačnoj. Odanost, mržnja, posustajanje, borba, tuga i bol u jednom. 
ONA Purpur želi da ga okuje u bol veću od njene, želeći da njegova bude beskonačna, osoba sa kojom su se Bogovi poigrali bez da je pitaju. Bacajući je na dno svom snagom i isto tako uzdižući je do oblaka. Davala im je sebe, žrtvovala se za to božanstvo da bi je iznova slamali. Dok je ona sve to bez uslova radila ON Jaril, jebeni Bog, jebena zver se sve više zaljubljivala. Prelep osećaj pripadnosti je pretočen u reči "Prvo sam mislio da si me ti promenila, da si od mene napravila ono što su drugi pokušavali. Ti me nisi promenila, ti si me naučila." Veliki i svemogući Jarilo iznova je padao na kolena pred treptajem purpura. A ona, ona je postajala ono što je on od nje napravio. Sve one odluke sa kojima se nije ili jeste složio. Misleći i uveravajući sebe u jednostavno, da je njena duša umrla davno pre kidanja srca, najjači osećaj posle ljubavi, mržnja zagrlila je jako. Spasla je same smrti. Dok je nju tuga slomila i poslala u Bezdan, kod njega je bilo drugačije. On je sa tugom bio na "Dobar dan kujo..." on je Bog, on je svoju tugu u hodu rešavao. Kidala ga jeste, ubijala nije. Kada je prvi put otišla, svet bez nje postao je njegov sanduk. 
Ona je bila njegov vazduh, on je nju disao. Drina je to lepo opisala, jedina je Purpur znala šta da radi sa spojem njegove nespojivosti. Borba kroz knjigu, za ljubav, za istinu, za naklonost ćerke, za čupanje iz bezdana, izgubljenu dušu, preovladava. Kida, razara svakom rečenicom. A onda, njegova predaja njoj. Povlačenje da bi proveo život sa njom, njen život ... znajući da će doći trenutak kad će se Purpur raspršiti nebom. Živeo je da bi njoj podario život uz njega , živeo je kako bi je ucrtao u sebe za narednu beskonačnost. Jednom Bogu nije bilo teško da se preda i bude smrtnik jednoj zeni. Jedinstvenoj i jedinoj ali ipak sudbinski namenjenoj baš njemu. 
Sjajan osećaj prozima me i nakon dva sata, pun tuge, besa, sreće, ali i razumevanja. Prvu knjigu sam očajnicki pazila da se ne slomi jer sam je doživela kao nešto jako krhko i lomljivo na pogled, drugu sam ja htela da razbijem, samo htela. Treću sam razbila milion puta u mislima onog trena kad je veliki Jarilo nastavio dalje.
Drago mi je sto sam uronila u Arkonu, bravo Drina Steinberg na prelepoj priči. 
Ja kao ludak čitajući dozvoljavam da me knjiga zajedno sa likovima slomi, razori, ispuni, usreći i rastuži. I ovog je puta isto.

No comments:

Post a Comment