Sunday 30 October 2016

Drina Steinberg - Sjaj Bezdana (Purpur Arkone #3)



SJAJ BEZDANA
Treći deo trilogije Purpur Arkone

PROLOG MOŽETE PROČITATI NA PROLOG SJAJ BEZDANA

1.POGLAVLJE
Kad bih jednog dana odluèila da napišem memoare,taj moj magnum opus bio bi ništa do mršava sveščica od dva,tri poglavlja, jer za životnu priču potrebna je prošlost, a ja prošlost nemam. Imam samo sadašnjost i sećanje na poslednje dve godine, koliko je prošlo od kada su me našli kako ogrnuta ritama bele haljine nepomično stojim u ledenoj vodi Baltika, dok me sa svih strana šibaju udari
vetra.
Iako sam bila u posekotinama i masnicama, sa promrzlinama na telu, nisam osećala nikakvu bol, ni zimu, ni strah. Nisam osećala apsolutno ništa. Moje telo nije reagovalo na ugrize oluje, koja je munjama, kao papir lako,cepala tmurni svod Arkone. Činilo se da se nebeski bljeskovi krvnički zarivaju u pomahnitalo more, terajući ga da besno peni. Mogla sam se zakleti da su se šumovi mora ujedinili u
samo jedan zvuk – u duboki, zastrašujući urlik ranjene zveri.
Hipnotisano, svim čulima kupila sam u sebe taj divlji prizor, ne obraćajući pažnju na eho ljudskih glasova koji mi je dolazio s leđa.
Reagovala sam tek kad sam osetila čvrst stisak nečije šake na svom levom ramenu. Ispod oka sam pogledala prvo u duge prste, koji popustiše pritisak i skliznuše mi sa ramena na nadlakticu. Zatim se radoznalo okrenuh ka visokom muškarcu u spasilačkoj uniformi.
– Gospođice, da li ste dobro?!
Njegovo pitanje me začudi. Svašta.
– Oh… nikad bolje, hvala na pitanju! Kako si ti? – odgovorih veselo.
I dok je mojim licem dominirala široka krivulja osmeha, njegovo zgrči zaprepašćen izraz. Bez reči, kratkim istreniranim potezom, preko mojih leđa prebaci kabanicu.
Njegov pokušaj da me u nju dobro ušuška osujeti nalet vetra, koji strže smešni ogrtač sa mene, zbog čega se spasiocu sa usana ote jedva čujna psovka. Htela sam da mu kažem da zaista nema potrebe da me utopljava, jer mi je sve bilo potaman, ali delovao je kao neko kome je, iz nekog razloga, baš stalo da me spase, pa oćutah, znatiželjno iščekujući njegov sledeći potez.
– Možete li da hodate? – upita me zabrinuto.
Zacenih se na njegovo pitanje. To je već stvarno bilo smešno.
– Svakako da mogu da hodam, što ne bih mogla? Vidiš
ove noge? – povukoh mokre rite malo iznad kolena – Mogu
da se kladim da trče brže od tvojih!
Spusti kratak pogled na moja bosa stopala, a zatim mi pruži ruku. Uozbiljih se kad shvatih da mu moj odgovor nije simpatièan. Čvrsto je stiskao vilicu i nepomično me posmatrao. Slegnuh ramenima. Možda sam ušla u neku zabranjenu zonu? Ili je iz nekog razloga zabranjeno da se u ovo vreme ovde stoji? Mada… koje je sad vreme? Hm…?
Napućih se, pokušavajući da se setim koji je dan.
– Gospođice?!
Njegov glas me prekinu u razmišljanju. Slegnuh ramenima i zaključih da bi možda bilo najpametnije da krenem sa njim.
Koji je ono danas dan?
Pre nego prihvatih njegovu šaku,primaknuh mu se i zagledah u lice. Skupih kapke, shvatajući da ne mogu jasno da ga vidim. Nije bila noć, ali nije bio ni dan. Teški, tamni oblaci pobrinuli su se da Arkonu obavije čudan mrak; mada se divljanje Baltika moglo sasvim jasno videti, litica rta bila je u potpunosti obavijena tamom. Delovalo je nekako podeljeno, nacrtano. Kao da se dan i noć dodiruju bez ikakvog sumraka ili zore između sebe. Delovalo je kao jasan prikaz jina i janga. Onako kako deca vide dobro i zlo. Crno i belo. Delovalo je apsolutno nemoguće.
– Idemo?! – upita me jasno, pokazujući glavom ka mraku ispred nas.
Osvrnuh se ponovo ka Baltiku; nije mi se išlo od njega.Znam da je divlji i neobuzdan, ali meni je bio prelep. Nije me plašio, već me je činio spokojnom. Nasmeših mu se i raširih ruke. Koliko god ludo zvučalo, mene je to tamno prostranstvo grlilo. Tek što odlučih da ipak ostanem, telo mi iznenadi neprijatan igličav talas zime koji mi se prosu po goloj koži. Hladnoća me probi oštro, do same kičme. Stresoh se i smesta se okrenuh. Dadoh svoju ruku spasiocu, dopuštajući mu bez reči da me povede.Hodala sam oborenog pogleda usmerenog ka mojim stopalima koja su pratila duboke tragove koje su vojničke cipele spasioca ostavljale u sitnom pesku purpurne boje.
Svašta… purpurni pesak! – iščuđavala sam se pred neobičnom bojom koja je prštala pod našim nogama. Moram zapamtiti ovaj dan. Stvarno je neverovatan… samo… koji je danas dan?! – zapitah se ponovo i naglo se ukopah. Njegove cipele više nisu ostavljale trag u čudnom pesku, već su se penjale po gomilama zemlje i kamenja. Pustih mu ruku i podigoh glavu, pokušavajući da shvatim gde se nalazim.
Neobičan mrak koji je činio da vidim samo na metar od sebe poče lagano da iščezava, otkrivajući mojim očima razbacana brda belog krečnjaka, kamenja i stena. Spasilac me ponovo upita da li sam dobro. Usmerih pogled ka litici rta; bila je bolno iskidana i razbijena. U blizini njenog vrha, načičkano
su se stiskali ljudi, koje su osvetljavala svetla hitne pomoći i policije. Namrštih se, shvatajući da nešto nije u redu.Osvrnuh se ka mestu gde sam stajala. Zaustavih vazduh i širom otvorih oči. Celu plažu je progutao nanos ogromnih stena i gromada zemlje. Jedino mesto koje je bilo ravno bilo je mesto gde sam ja stajala, dok se u plićaku purpurni pesak s vremena na vreme presijavao, kao da je protkan komadićima stakla. Osetih nalet malaksalosti. Pred očima mi sve zatitra. Zatreptah jako, pokušavajući da razbistrim vid. Shvativši da mi nije dobro, spasilac me pažljivo uze u naručje i ponese. Hodao je čvrsto, spretno se pentrajući po stenama. Moj pogled je bio usmeren iza njegovih leđa, ka Baltiku. Sa svakim njegovim korakom, more je bivalo sve mirnije. Bledo sam ga gledala i nisam osećala ništa.
– Ne plašite se ništa, za sekund ćete biti na vrhu – reče kad me pažljivo spusti u sedište improvizovane žičare. Zatim mi čvrsto stegnu sigurnosne pojaseve oko struka i grudi.Trgnuh se zbog toga i on mi uputi topao, širok osmeh.
– Je l' ovo bio neki odron?! – upitah bezizražajno kad on povuče sajlu, dajući znak da mogu da me izvuku.Moje pitanje kao da ga opeče. Naglo mi se unese u lice,odmeravajuæi ga na trenutak, a onda me zabrinuto, skoro šapatom upita kako se zovem.
Nisam mu odgovorila, jer ni sama nisam znala odgovor.
 
 
Trejler za MIRIS NASLEĐA
Trejler za ZEMLJA MRAZA
Trejler za SJAJ BEZDANA
 
RECENZIJE ZA PRVE DVE KNJIGE:
PURPUR ARKONE  by Aleksandar Đelošević
 
 Sajt autorke DRINA STEINBERG
 
 
 

No comments:

Post a Comment